Izloženost banaka

Mnogo žuči na javnoj sceni prosulo se ovih dana po bankama. Otkrivaju ih za ugrožavanje proturecesijske politike jer povećavaju kamate; za neumjerenost jer ostvaruju visoku dobit; za nedostatak nacionalne odgovornosti jer dobit transferiraju u inozemstvo. Istodobno, ozbiljne inozemne analize upozoravaju na rastuće probleme u bankarstvu Srednje Europe. Ugledni The Economist je potkraj veljače objavio tekst s naslovom: ‘Argentina na Dunavu’, svjesno aludirajući na poznatu argentinsku financijsku krizu.

Postavlja se pitanje tko je u pravu: revni kritičari domaćega bankarskog sustava ili inozemni analitičari recesijske krize u bankarstvu Srednje Europe? Vlasnicima središnjih europskih banaka ne cvjetaju ruže. Ukupna izloženost zapadnih banaka u Srednjoj Europi iznosi oko 1,7 bilijuna dolara. Od toga u ovoj godini treba refinancirati oko 400 milijardi. Austrija je najizloženija. Njezina ulaganja u Srednjoj Europi iznose oko 270 milijardi eura (oko 70 posto ukupnoga BDP-a). Austrijske, ali i druge zapadne banke, izvlače veliku korist iz ulaganja u Srednju Europu. Procjenjuje se da su austrijske banke uložile nešto više od pet posto svoje imovine u bankarstvo regije, a da tamo ostvaruju prosječno 30 do 35 posto ukupne dobiti bankarskog sektora. Odmah iza austrijskoga dolazi talijansko bankarstvo.

Rizici tako velike izloženosti, u uvjetima recesije, nastaju zbog opadanja kvalitete aktive, smanjenja vrijednosti ulaganja i vrijednosti kolateralera, povećane potrebe za rezerviranjima i otpisima. Osim toga, rastu kreditni rizici i kod gospodarstva i stanovništva radi generalnog smanjenja likvidnosti. Tome treba dodati i znatno otežane mogućnosti refinanciranja obveza u inozemstvu, pa i kod vlastitih matica. Velike deprecijacije lokalnih valuta u Mađarskoj, Poljskoj, Ukrajini i Rusiji uzrok su velike glavobolje bankara. Deprecijacije povećavaju kreditne rizike i bančine obveze u lokalnoj valuti prema inozemnim izvorima. A nije zanemariva ni opasnost od povlačenja depozita ili pretvaranja u sigurnije inozemne uloge. Valja spomenuti i pogoštanje kapital ratio banke što povećava potrebu dokapitalizacije. Nekoliko inicijativa za saniranje stanja u regiji nije uspjelo. Zbog toga se napore mora usredotočiti na nacionalne osnove, uz pomoć međunarodnih financijskih institucija, MMF-a prije svega.

Kakvo je zdravlje hrvatskog bankarstva? Čak 91,5 posto u vlasništvu inozemnih banaka, istih onih o kojima je u ovom članku riječ. Generalna ocjena stanja naših banaka mogla bi biti: stabilno uz visoku ranjivost na nekim točkama. Sve banke nisu u istom položaju, kao ni njihove matice, uostalom. Ranjivost naših banaka, osim relativno bolje kapitaliziranosti, pojavljuje se na istim pozicijama, kao i kod većine banaka Srednje Europe. To su, prije svega, kvaliteta aktive radi smanjenja vrijednosti kolateralera – stanova i drugih nekretnina, rizici po kreditima za automobile i uopće kreditni rizici radi opadanja privredne aktivnosti i izražene nelikvidnosti u gospodarstvu. Hrvatske banke su rizičnije na deprecijaciju domaćih valuta nego većina drugih bankarstava s obzirom na vrlo visoku ‘euriziranost’ njihovih bilanca. Procjenjuje se da je prosječno 60 do 70 posto bilančnih pozicija naših banaka devizno vezano.

Treba spomenuti i otežano vanjsko financiranje i povećane troškove takvih aranžmana što izaziva pritisak na kamate u zemlji i, naravno, povećava kreditne rizike. Nadalje, naše su banke, kao i sve lokalne banke u inozemnom vlasništvu, pod dvostrukim pritiskom. S jedne strane, od njih domaći gospodarstvo očekuje povećani angažman u svladavanju recesije pa i uz smanjivanje stope profitabilnosti. S druge strane, inozemne matici iz istih razloga nastoje ostvariti povećane zarade i osigurati odgovarajuće transfere. Unatoč različitim interesima, smatramo da bi domaći banke morale dijeliti sudbinu domaćega gospodarstva, jer o svladavanju recesije i stabilnosti tog poslovnog ambijenta ovisi i njihova budućnost.

Zaključno se može postaviti hipotetično pitanje: može li u slučaju produbljivanja recesije u Srednjoj Europi doći do povlačenja kapitala iz neke od hrvatskih banaka u inozemnom vlasništvu? Takav scenarij nije nemoguć, posebno ako izostanu ozbiljniji potezi na dokapitalizaciji, ili saniranju, izloženijih bankarskih grupa. To naravno ne bi značilo prestanak rada domaćih banaka jer bi se, vjerojatno, brzo našao novi vlasnik. U takvom slučaju i hrvatska država trebala bi biti spremna povući pravi potez.