razgovarao VANJA FIGENWALD

Računica razvijenih i bogatih počiva na tezi da im je realna ekonomija ipak dovoljno jaka da izdrži velik fiskalni deficit koji će nastati tiskanjem tolike količine obveznica, suvremenog ekvivalenta tiskanju novca.

20 najrazvijenijih – ili bar najvažnijih – zemalja, a tako i svjetskih ekonomija, sastali su se prošlog tjedna u Londonu da bi u dva dana konačno riješili tu krizu koja uporno trese svijet i uzrokuje opće očajanje. Rezultat? Ovisi kako se gleda. U pripremama za London, u kojima su Euroljani kao pravi mali štreberi apsolutni pobjednici prema broju raznih tečaja i sastanaka koje su održali, bilo je takvih razlika u mišljenjima da su svjetski mediji već i prije početka otpisali samit kao čisto gubljenje vremena na kojem se neće postići ništa. S druge strane protagonisti skupa bili su silno zainteresirani da ispadnu pametni i odgovorni te pokažu skeptičnoj javnosti da su ozbiljni ljudi s planom u ruci. S takvim pritiskom, sasvim je jasno, nije bilo moguće ne postići kakav-takav dogovor, odnosno bar se načelno složiti o barem nekim stvarima. U tom smislu viđeno u završnoj deklaraciji i nije loše, ali veliko je pitanje što će se doista od toga primijeniti, a što je samo ‘nabrzaka’ potpisano samo da se može otići kući i nastaviti raditi po svome. Jer bilo je očito da rješenja nije nedostajalo i da svi lideri vjeruju kako imaju lijek za ljutu ranu, samo još da i druge u to uvjere.

Rat poreznim oazama Iako su se donekle razilazili u razmišljanjima, Angela Merkel, njemačka kancelarka, i Nicolas Sarkozy, francuski džetseter i predsjednik, nastupili su veoma jedinstveno na samitu inzistirajući na nekim fundamentalnim stvarima, a u suprotnom su taboru bili Barack Obama i vjerni mu prijatelj Gordon Brown s nešto drukčijim zamislima. Sarkozy je zamislio globalnog psa čuvara koji će podivljale bankare držati na oku, a Merkel je ipak bila za nešto umjerenu varijantu, tješnju suradnju nacionalnih tijela, kao što se kaže. Živahni je Sarko tako i prije početka zaprijetio odlaskom ne uvaži li se njegovu želju, a Merkelica mu je čuvala leđa. Suočeni s krajnje nezgodnom situacijom s kojom nisu računali, vjerojatno naviknuti da se samo pojave i ostatku svijeta objave što su odlučili, Ameri i Britanci drugi su dan očajnički pokušali pomiriti dijametralno oprečna gledišta i izbaciti zajedničku izjavu, dogovor koji će, ako nikomu drugome, burzama poslati pozitivan signal. A one pak traže tako malo ovih dana.

Ishodište sukoba bila su potpuno različita poimanja svrhe samita, izvedena iz drukčijeg shvaćanja uzroka krize. Anglo-američka varijanta bila je, poslovno, pojednostavljena razina prema kojoj i nije toliko važno što su ondje neki financijski razuljani divljali ponašajući se kao da je cijeli financijski sustav nekakva igrica na Playstationu, nego su se ravnali prema zdravoseljačkoj logici prema kojoj je nered tu i sada ga treba riješiti. Euroljani su pak malo profinje-nije pristupili problemu, smatrajući da je, prije svega, nužno dogovoriti se o trajnoj i temeljitoj reformi globalnog financijskog sustava. Kompromis izgleda ovako: dogovoreno je jačanje MMF-ovih rezervi, još jedno prebacivanje lopte u tuđi teren te jačanje svjetskih novčanih.

Neodgovorena pitanja Teme koje su čak ostale bez deklaracije jesu svjetska trgovina i protekcionizam, fiskalni poticaji te odčepljenje bankovnog posuđivanja. Pitanje koje još ostaje savršeno neodgovoreno jest odakle sva ta lova koju se posljednjih mjeseci kamionima ubacuje u sustav koji još ne pokazuje volju za životom. Jednostavan odgovor, zapravo jedini koji sada postoji, jest onaj o suvremenom ekvivalentu tiskanju novca – izdavanju obveznica – što rezultira golemim fiskalnim deficitom. Jednostavnije, sada imate mnogo veće rashode od prihoda da biste nakon pokretanja ekonomije i vraćanja u normalu ponovno imali uobičajenu situaciju. Dakle nešto manji deficit koji se redovitim ekonomskom aktivnosti može održavati do sljedećeg epskog pada. Uglavnom, detalji su to o kojima malo tko sada vodi računa. Uz to računica razvijenih i bogatih počiva na tezi da im je realna ekonomija ipak dovoljno jaka da izdrži povećanje minusa tekuće bilance, bar na kraći rok, pogotovo ako urodi pozitivnim rezultatima. Uostalom, teško da ima alternativa.

Kina je trenutačno investitor broj jedan, bar kad je riječ o Amerikancima. Dobra je vijest da je pokazala interes za daljnje ulaganje u američki dug, što je razumljivo s obzirom na to da joj je Amerika još najveći kupac, što bi se moglo promjeniti. Drskim prognoziranjem budućnosti moglo bi se očekivati potpunu zamjenu uloga na svjetskoj sceni u kojoj će zemlje u razvoju predvođene Kinom krenuti u potrošnju dok će razvijena država morati malo smanjiti svoju prljavu strast za raznovrsnom robom koju zapravo ne trebaju. Tomu u prilog ide i nedavna izjava američkog predsjednika koji je ustvrdio da od Amerike ne treba očekivati da ponovno počne trošiti onoliko koliko je dosad trošila, čak i kad izađe iz krize.

Samit nije mogao, zbog očekivanja, proći bez nekakvog kompromisa, ali ostaje pitanje koliko će se od dogovorenoga provesti, pogotovo stavka o regulaciji financijskih institucija, koja bi vrlo lako mogla pasti u drugi plan kad globalna ekonomija počne disati punim plućima.

Globalna kriza nije samo usporila investicije i povećala nezaposlenost, njeni su efekti pogodili najjače izvozne adute BiH: sektor metalne i industrije autodijelova (ArcelorMittal, ASA grupacija, Birač, TMD, Cimos, Aluminij). U problemima je i građevinski sektor, kojemu je zbog financijske krize otežan priljev sredstava, a sve je manje posla i za industrije kože i tekstila, gdje je znatan utjecaj stranih investicija, primjerice za Bemu Banja Luka. Te industrijske djelatnosti posebno su osjetljive na svako povećanje kamatnih stopa i smanjenje narudžbi iz inozemstva jer se većinom oslanjaju na ‘lohn’ poslove. A upravo su se krajem 2008. povećale kamatne stope i pomoćili uvjeti za dobivanje kredita.

Strani investitori suzdržani su i kad je riječ o ulaganjima u prehrambeni sektor jer se boje sve većeg pritiska poznatih ‘tudih’ brendova, a nove investicije u trgovinskom sektoru (TUŠ, Mercator) koje su u tijeku s druge strane dobivaju žestoku konkurenciju iz Hrvatske (Konzum, Pevec) i Srbije (Delta). Upravo su investicije u trgovinu bile dominantne u prošloj godini, posebice iz Slovenije.

Izgubljeni poslovi Tvornica glinice Birač iz Zvornika, kao strani investitor, jedna je od prvih kompanija koje su zbog udara ekonomskih kriza otputivale radnike. Još u listopadu prošle godine otpustila ih je 245 isplativi im otpremnine, a zaposlenih je ostalo otprilike tisuću. Koksna industrija Global Ispat iz Lukavca, čiji su vlasnici iz Turske, zatražila je pomoć Vlade Federacije Bosne i Hercegovine budući da bi zaustavljanje postrojenja i njihovo ponovno pokretanje značilo i nove investicije.

Predstavnici lukavačke koksare, koja također zapošljava oko tisuću radnika, zatražili su da im se putem Razvojne banke FBiH osigura kredit da bi mogli nastaviti poslovanje uprkos krizi. Koksara je, pogođena recesijom, dosad izgubila poslove u vrijednosti procijenjenoj na 69 milijuna dolara. Sve narudžbe koje je imala do početka krize otkazane su, a kompanija je u cijelosti orijentirana na izvoz.