DOC HIHOT Treba li se još smijati?

Suradnja kritičarke Nataše Govedić i glumačkog i životnog para Vilija Matule i Branke Trlin urodila je dojmljivom, rijetko životnom predstavom.

Početkom travnja prazvden je rezultat prve umjetničke suradnje kazališne kritičarke i teoretičarke Nataše Govedić s umjetnicima Vilijem Matulom i Brankom Trlin. Autorski je tim zajedničkim promišljanjem na daskama kazališta Vidre u Zagrebu proizveo predstavu i uspio isporučiti sa scene uistinu vrijedne i točne kazališno-dramske momente koje odmah prepoznaje činični i izmoreni suvremeni kazališni gledatelj.

Današnjem je gledatelju, naime, doista teško iskreno se nasmijati, spontano shvatiti da gleda sebe sa scene, s melankolirom se zamisliti o svom dnevnom rasporedu, naivno se zapati što drugima svakodnevno prenosi…

No kad Matula bez riječi širi ruke u otvorenu gestu uz koju je suvišno išta dodati, gledatelj shvaća da je ona cijeli njegov život – bivši, prošli, sadašnji i mogući. Kad Trlin požrtvovno i sjetno skuplja rekvizite svoga glumačkog i bračnog partnera koje je taj u naletu snatrenja i inspiracije razbacao; kad Matula trči na štulama koje samo što se ne raspadnu i ne prestaje govoriti, sa njati, filozofirati o jeziku (); kad Trlin shvaća svu zakinutost vlastite osobe zbog nužne praktičnosti prema realnom životu koji je okrutna praksa, a ne nadahnuta, artaudovska teorija – tad se gledatelj 21. stoljeća zapita koliko se još može smijati i treba li se još smijati.

Taj spontani smijeh koji prerasta u grč i grimasu, a da pritom nije riječ o patetici i nametnutom, formalnom prelasku iz komičnog u tragično (jer za to vrijeme Don Kihotova deplasirana logoreja ne prestaje): to je vrijednost, zalog i, čisto kritičarski rečeno, uspjeh Doc Hihota. I to je također razlog zbog kojeg se očite izvedbene nedostatke zaboravljaju, potpuno su izlišni naspram onoga što se i kako se prenosi sa scene.

Stoga, unatoč ponekim režijskim i dramaturškim nedostacima koji se prije svega odnose na ponavljanje istih informacija, što katkad sklizne i u dociranje, ali i na čisti ‘aranžman’ predstave – ‘Doc Hihot’ Govedić, Matule i Trlin dokaz je da suradnja kazališne kritike i izvedbene prakse može biti itekako plodna i umjetnički uzbudljiva.

New York je već toliko puta bio glavni glumac u filmovima, pjesmama, turističkim željama da je teško vjerovati da može ponuditi nešto novo. Pa ipak, jedno od trenutačnih hit-odredišta je – Soho House New York. Taj privatni klub za probrane uzvanike ima 24 sobe od kojih se svaka odlikuje posebnim luksuzom. Na vrhu su grijani bazen, bar i prostor za blagovanje – pogled s njega puca na današnju kulturnu četvr New Yorka u kojoj se nekoć, ne tako davno, preradivalo meso.

Film ‘Metastaze’ hrvatskoga redatelja Branka Schmidtta nastao prema istoimenom romanu Ive Balenovića prihvatila je i publika i kritika. Schmidt je uspio uhvatiti pravi kvartovski duh i zadržati stvarni zagrebački govor – onakav kakvim se govori na ulici, na utakmicama ili u birtiji. Reneu Bitorajcu, Franji Dijaku, Robertu Ugrini i Rakanu Rushaidatu to je lako pošlo za rukom, i dobili smo sirovu filmsku dramu u kojoj je humor crn jednako kao i budućnost glavnih likova. I dok se glavni junaci traju u vlastitim mrežama, prati ih glazba – ‘soundtrack’ njihova života kojem se potpuno prepuštaju. Filmu su tako svoj glazbeni obol dale prije svega Majke, ali i Goribor, Boa i Kawasaki 3P te Saša Markovski i Andrej Jakuš. Glazba iz ‘Metastaze’ ne bi trebala imati problema s putem do publike.