“`markdown

Prijedlog štednje srbijanske Vlade poslan je na razmatranje MMF-u, a do kraja tjedna planira se usvajanje rebalansa proračuna temeljenog na predviđanju da će pad BDP-a biti samo dva posto. A to bi milijardu uštedenih eura nekako pokrila. Međutim, prvi je problem s kojim će se Vlada suočiti domino-efekt poskupljenja, prije svega naftnih derivata, koji će dodatno opterećiti srbijansku privredu, ali i privatnu potrošnju. Prema projekcijama OECD-a, koje ipak treba shvatiti ozbiljnije nego popis želja Vlade Srbije, u razvijenijim će zemljama BDP pasti za 4,2 do 4,3 posto, što će svakako imati dodatan utjecaj i na Srbiju. Kada se sve sagleda, negativan rast, odnosno pad od dva posto bio bi i uspjeh. Šansa ipak postoji, a stručnjaci Ekonomskog instituta ističu da je hitno potrebno aktiviranje novih i već odobrenih kredita za infrastrukturne investicije, s čim bi trebalo povezati sve češća moždanka državnog vrha Srbije upućenih kineskoj i ruskoj vladi. Tu su još i pretpristupni fondovi EU (oko 100 milijuna eura), kredit Svjetske banke (oko 300 milijuna dolara)… Međutim, mnogi od već dobivenih kredita još nisu ratificirani u parlamentu.

Ukratko, karte moraju biti idealne da bi zacrtani krug zaista bio čvrst. Uzevši u obzir to da je prema pokazateljima industrijska proizvodnja u veljači bila manja za 20 posto u odnosu na isti mjesec prošle godine, da se prerađivačka industrija našla na najnižoj razini još 2001. godine, da je promet robe na malo pao za 9,5 posto, da su prihodi u državnu blagajnu zabilježili pad od 21 posto te da je izvoz također imao silaznu putanju, za 29,4 posto, a uvoz za 29 posto, teško je vjerovati da će se Vladin plan ostvariti. Tempo kojim se trenutačno srojava srbijanska privreda mogao bi već potkraj ljeta utjecati na još jedan rebalans proračuna jer je gotovo sigurno da je planirani pad BDP-a od dva posto samo lijepi san magova i uljepšavanje stvarnosti. S takvim podacima, u spomenutom Ekonomskom institutu smatraju da će već do jeseni pad BDP-a biti oko pet posto, što u prijedvodu znači da će u državnoj blagajni ponovno biti rupa veća od trenutačnih 100 milijuna eura.

Zasad se javnost zavarala neprihvaćanjem ideje MMF-a o uvođenju solidarnog poreza. Nekako je jednostavnije kada vlast izravno ne zavlači ruku u vaš džep, ali ne treba se brinuti da neće posegnuti i za tim rješenjem ako se predviđanja stručne javnosti obistine. Za sada se kupuju vrijeme i socijalni mir ne bi li se u međuvremenu dogodilo neko čudo i probudilo sve nas iz noćne more koju kuha svjetska ekonomska kriza.

U povodu najnovijih poteza Vlade Srbije održan je okrugli stol pod nazivom ‘Privredna i ekonomsko situacija u zemlji – moguća rešenja’, na kojem su sudjelovali eminentni stručnjaci poput Vladimira Gligorova, suradnika Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije, i Miodraga Zeca, profesora ekonomije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Ni Gligorov nije isključio mogućnost još jednog rebalansa proračuna, ali ni korekciju ugovorenog s MMF-om. Ukazao je i na pad industrijske proizvodnje, a kritizirao i predložene mjere, koje nisu ništa drugo nego kratkoročno rješenje za nastalu situaciju.

‘otkantavanje’ napornih žicara. Uvaljena mu je nova uloga financijskog globalnog regulatora (u kombinaciji s Financial Stability Boardom), rješenje problema prebačeno je u njegovo dvorište (pitajte MMF, on će to riješiti), a i može se u vezi s mutnim obećanjima upravo toj organizaciji relativno propali samit prikazati kao uspjeh. S obzirom na to da nijedna od ključnih tema na samitu nije dogovorena tako da se može učinkovito i brzo realizirati, najlakše je bilo obećati opremanje MMF-a novim zalihama. Osim toga ciljanih 500 milijardi dolara novog kapitala najveća je pojedinačna cifra dogovorena na samitu. Ipak, kako je otkrila detaljna analiza uglednog Financial Timesa, ni to baš nije onako kako se na prvi pogled činilo.

Prema FT-u nije dogovoreno gotovo ništa novo. Prošle su godine Japunu izmuzli 100 milijardi dodatnih dolara za MMF, EU je obećao 75 milijardi eura upravo prošli mjesec, a druge su se bogate članice složile u vezi s novih 500 milijardi dolara ne preciziravši tko će ih i kada dati. Lakši dio dogovora bila je alokacija još 250 milijardi dolara SDR-ova, virtualne monete koju rabi MMF, a koja se dobiva prema prosjeku četiri najjačih valuta na svijetu (jen, funta, dolar, euro). Specijalna prava vučenja, punim nazivom, funkcioniraju kao devizna rezerva kada državi korisnici ponestane vlastite, tako da je tih milijardi izmišljeno jednostavnim potezom pera. Što je najbolje, te će se rezerve podijeliti prema sadašnjim udjelima država u MMF-u, odnosno mnogo bogatijima (otprilike 44 posto za sedam najrazvijenijih) i nešto manje siromašnima. Ostale brojke, sumirane u 1,1 milijardu tobože dogovorenih novih obveza za spas svijeta, najobičnije su tlapnja bez jasnih parametara, rokova i brojki uz iznimno kreativno računovodstvo koje uzima sve posude i jamstva u svjetskoj trgovini u iduće dvije godine kao iznos koji će biti na raspolaganju svjetskoj ekonomiji.

Bogate zemlje, znači, jesu za MMF, i to im je super, najradije bi da ta institucija riješi manjak kredita i druge financijske probleme nastale u svjetskim financijama, ali jednostavno ne bi htjelo upravo sada biti one koje će Fondu omogućiti dovoljnu količinu kapitala za obavljanje spomenutih zadaća. Fond se pak i ne zabrinjava previše oko svega, nego žonglira onime što ima, uglavnom savjetima, poput nove omiljene ideje ubacivanja zemalja Istočne i Srednje Europe u eurozonu, ali ne baš sasvim, nego tek toliko da imaju euro i tako stabiliziraju plivajuće valute. I, naravno, bez zadovoljenja kriterija potrebnih da bi se uveo euro koji uključuju dvije godine dugu čekanici uz niz drugih. Paradox je zato te institucije da sada, kad konačno ima obilje zainteresiranih stranaka, nema dovoljno zainteresiranih financijska.