-
Kako ocjenjujete stanje sustava u Sloveniji, Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj u studiji koju uskoro objavljujete? – Promjene poreznih i fiskalnih sustava u tim zemljama bile su dosta burne tijekom 90-ih godina, s time da je u Sloveniji burno razdoblje bilo dosta kratko, završilo je već 1993. godine, dok je u Bugarskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj i u drugoj polovici devdesetih godina bilo velikih previranja. A sada je, zbog gospodarske i financijske krize, u svim tim zemljama potpuno nova situacija. Bit će zanimljivo promatrati što će se u tim zemljama zbivati, kako će socijalni sustavi podnositi velike pritiske i kako će se financijsko slabišenje reflektirati na djelovanje tih sustava.
-
Kakav je trend stopa PDV-a i je li taj porez učinkovitiji s višim ili nižim stopama? – Dugoročna je tendencija da tzv. standardna stopa PDV-a raste. EU dopušta jednu standardnu i dvije niže stope. To vrijedi za nove članice, a zemlje starije članice mogu zadržati prijašnju strukturu, tj. mogu imati i više od dvije niže stope PDV-a. U novije vrijeme, međutim, zbog ekonomskih krize javljaju se i prijedlozi da se stope PDV-a smanje i tako potiče potrošnju. Većina fiskalnih stručnjaka ipak smatra da ta mjera snižavanja stope PDV-a ne bi dala očekivane rezultate i ne ocjenjuju je perspektivnom.
-
U Hrvatskoj smo u početku imali samo jednu stopu PDV-a, smatrati li taj model perspektivnijim od višestopnog modela? – Mislim da je jednostupni model PDV-a suviše teoretski, odnosno da su dvostupni i višestupni modeli PDV-a praktičniji. Uostalom, u većini se europskih zemalja (izuzetak je jedino Danska) ne primjenjuje jednostupni model PDV-a. Hrvatski porezni sustav bio je pretjerano zasnovan na teoretskim principima, ne samo kad je riječ o PDV-u, nego i u ostalim porezima. Praksa ipak nameće rješenja primjenjena konkretnim uvjetima. Smatram razumnim imati niže stope PDV-a za neke osnovne životne potrebe.
-
Koje su skupine stanovništva izloženije siromaštvu? – Izloženiji su djeca i stariji, a najugroženiji su nezaposleni. To vrijedi za sve zemlje koje smo promatrali. Pritom govorim o stvarno nezaposlenima, a ne samo onima koji su registrirani na zavodima za zapošljavanje, jer imate jednu kategoriju stanovništva koja nešto radi, nerijetko i ‘na crno’, a ima izrazito niske dohotke.
-
Koja je uloga socijalnih sustava u ublažavanju socijalnih nejednakosti? – Fiskalnim se sustavom te razlike može relativno malo ublažiti, a socijalnim sustavom još manje. Domet je uloge socijalnih sustava u ublažavanju socijalnih razlika ograničen. Mnogo se više može postići u intervencijama u primarnoj raspodjeli dohotka. Pri tome je potpuno pogrešno prevelike razlike zanemarivati i opravdavati ih djelovanjem tržišta. Primjerice, u Sloveniji imamo vrlo jake sindikate. Potpisan su kolektivni ugovori koji u znatnoj mjeri determiniraju raspodjelu plaća i uravnotežuju socijalni položaj zaposlenih. U Americi sad imate zgrajažanje javnosti zbog prevelikih nagrada menadžerima, a samo prije godinu dana takve su se razlike opravdavale tržišnim zakonitostima. Nitko se nije ni usudio kritizirati astronomske isplate nagrada i bonusa. Ukratko, uloga države nije samo u poreznom i socijalnom sustavu, nego i u utjecaju na primarnoj raspodjeli.
-
Kako će se kriza odraziti na postojeća prava iz socijalnih sustava i koje će zemlje biti više pogodene? – Ova će kriza imati vrlo ozbiljne posljedice. U ovom trenutku još nitko ne zna kakva je njena stvarna dubina. Nitko zbog toga još ne može po uzdano procijeniti posljedice na realni sektor kao ni za stanovništvo koje živi od socijalnih dovanja. Vrlo je vjerojatno da će se ta prava morati smanjivati, bar na neko vrijeme. Kako će se raditi vidi se po brzom pogoršanju u gospodarstvu. Primjerice, u Sloveniji smo nedavno imali jedan rebalans i već sada moramo pripremati novi. Jednostavno, ponovo se dogodilo veliko smanjenje projekcija BDP-a. Prošli rebalans prije samo mjesec dana bio je rađen kao korekcija proračuna bez rasta BDP-a, a sad već imamo projekciju smanjenja BDP-a od četiri posto. A smanjenja će biti još. Mjere za ublažavanje krize neće biti dobro promišljene jer će se morati donositi na brzinu.
Poticanje potrošnje smanjenjem PDV-a nije perspektivno
Dva su modela zdravstvenih socijalnih sustava u svijetu: model socijalnog osiguranja i model javne socijalne zaštite. Kako to objašnjavate? – Da, u zadnje se vrijeme u nekim europskim zemljama ide na model financiranja zdravstvene zaštite u većoj mjeri iz poreza i manjoj socijalnim doprinosima. No, mislim da se ne može reći da postoji jedinstveni model. Mislim da su problemi u financiranju zdravstvene zaštite na neki način nerješivi, medicina napreduje i sve je skuplja i sredstava uvijek nedostaje. Netočne su tvrdnje političara da se taj problem može riješiti, a nemoguće je zamisliti političara koji će reći da ga ne zna riješiti. Jednostavno ga nije moguće riješiti na zadovoljstvo svih aktera u tom sustavu.
Zašto se za financiranje javne zdravstvene ili mirovinske zaštite ne bi u kriznim vremena i zbog sve manjeg broja zaposlenih u većoj mjeri koristili i drugi javni prihodi, a ne samo doprinosi zaposlenih? – Sustavi socijalnog osiguranja u većini zemalja sve više zavise od sredstava i drugih javnih prihoda, a ne samo od namjenskih poreza, odnosno doprinosa za socijalno osiguranje. U Sloveniji, primjerice, trećina mirovina financira se neposredno iz državnog proračuna, a samo dvije trećine iz doprinosa za tu namjenu. Obaveza socijalno uređene države je da iz ostalih poreznih izvora pokriva manjkove koji nastaju u fondovima socijalnog osiguranja.
Koje su funkcije socijalnih sustava i jesu li oni djelovali na ublažavanje socijalnih razlika? – Reforme su bile najveće u promjenama mirovinskog osiguranja. Svuda su te reforme išle u smanjivanju prava. Određivana je istodobno i tzv. minimalna mirovina, kojom se trebalo spriječiti da prevelika skupina umirovljenika živi u siromaštvu. Ali, kako god te reforme bile izvedene, ipak su ogromne razlike između država. U nekim se zemljama išlo na to da se drugim stupom osiguranja smanji pritisak na prvi (javni) stup, ali se danas pokazalo da što je veći drugi stup zbog njega su veće i glavobolje. Čak su i u Svjetskoj banci i MMF-u priznali da pretjerana privatizacija, odnosno pretjerani razvoj drugog stupa u tom sektoru nije dobar i da javni sektor u toj djelatnosti ipak mora ostati primaran.
Znači li to da se odustalo od modela mirovinskog osiguranja koji je 90-ih godina predlagala Svjetska banka? – Svjetska banka to nikad nije izričito priznala, ali činjenica je da je u vezi s tim promijenila doktrinu. No, šteta je već napravljena. Više nije moguće stvari vraćati na stanje prije 90-ih godina. Od tranzicijskih istočno- i srednjoeuropskih zemalja samo Češka i Slovenija nisu uvele obvezni drugi mirovinski stup. A nisu ga uvele zbog toga jer su imale dobru fiskalnu situaciju, a time je ‘intervencija’ međunarodnih organizacija – prije svega Svjetske banke – imala vrlo ograničen utjecaj, iako su i te dvije zemlje bile izložene jakim pritiscima Svjetske banke da apliciraju njenu tadašnju doktrinu.
