Alfredo Višković Svjetlo ili mrak

Da kriza odnosi radna mjesta, nove pećnice i automobile, kredibilitet vlada i cijelih sustava već je opće mjesto, no manje su poznate ljudske žrtve, odnosno konkretne ljudske sudbine. Kao što to obično biva, novinske napise u tom slučaju nikad previše ne zanimaju anonimci, već isključivo bogati. A bogati u posljednje vrijeme padaju poput muha. Posljednji u nizu onih koje je smrt dovela na naslovnice David Kellerman (41) nije doduše bio bogataš u klasičnom smislu, ali je zato bio dobro plaćeni menadžer u loše vođenoj tvrtki iz koje je i krenuo financijski tsunami. Zajednički mu je s ostalim samoubojicama odabir smrti i špekulacije o točnim razlozima zbog kojih si je oduzeo život, ako je to uopće i učinio. Kellerman je bio vršitelj dužnosti financijskog direktora hipotekarnog diva Freddie Maca, upatuljenog svojom pohlepom i nesposobnošću, a nađen je mrtav u svom domu u Virginiji 22. travnja.

Preliminarna izvješća o smrti veterana koji je 16 godina proveo u kompaniji, navode vješanje kao oblik samoubojstva. Usprkos impresivnom stažu u Freddie Macu, Kellerman je u vruć stolac sjeo u rujnu prošle godine, nakon što je vlada ušla u tvrtku i smijenila Anthonyja Piszela. Tvrtku je Kellerman poznavao izvrsno jer je prije ovog mjesta zauzimao redom pozicije koje golicaju maštu ljubitelja teorija urote. Bio je viši potpredsjednik, korporativni nadzornik te glavni računovođa, dakle, čovjek koji je financije Freddie Maca poznavao u dušu. Njegove odgovornosti uključivale su financijsko izvješćivanje, nadzor kapitala, poštovanje saveznih regulatornih pravila, budžetiranje i financijsko planiranje, dok je on sam bio odgovoran glavnom šefu. Samoubojstvo ili prljava igra, njegova smrt vjerojatno je nekima donijela olakšanje. Vrlo holivudski!

Smrt Kellermana samo je još jedna rupa u dobro načetom trupu Freddie Maca koji drži više od polovine svih hipoteka u SAD-u, a sa svojom je sestrinskom tvrtkom Fannie Mae dosad inkasirao sočnih 60 milijardi dolara od vlade samo da ne potone. Naime, još prošli mjesec ostavku je dao i šef David M. Moffett, nakon što je na tom mjestu bio tek pet mjeseci. Zaključio je valjda da se to stvarno ne isplati. Sumnjičavci idu dalje, dodajući da je Kellerman bio već četvrti direktor financija u samo šest godina, a svi njegovi prethodnici otišli su uglavnom uz referencije tipa nesposoban, glup, nadobudan ili sramotan.

Davne 2003. godine odbor je ‘šutnuo’ Vaughn Clarkea usred prvih ozbiljnijih računovodstvenih problema koji su uključivali prijevaru i korupciju. Njegova zamjena Martin Bauman dao je ostavku iz razloga koji do danas nisu razjašnjeni, dok je Kellermanov prethodnik Anthony ‘Buddy’ Piszel izbačen preuzimanjem uzdi od strane Busheve administracije. Siroti Kellerman, nakon 16 godina pažljivog prikupljanja računa i saznanja o kretanju novca u krajnje sumnjivoj kompaniji, ‘nagrađen’ je mjestom šefa svih računovađa u najgorem mogućem trenutku, kada su globalna financijska tržišta krahirala i TARP (skraćenica za program državne pomoći u SAD-u) preplavio Sektor financijskih usluga. Ipak, da ne odustane olako, u tom mu je trenutku, suprotno željama Kongresa, odobren i bonus od 850 tisuća dolara.

Po objavi smrti i imajući na umu sve navedene činjenice, lavina špekulacija je krenula, dok su u samoj Kompaniji, dakako, zanijekali svaku spoznaju o povezanosti njegove smrti sa situacijom u Freddie Macu, gdje se intenzivno provodi češljanje poslovanja i traži odgovorne. Kompanija je pod izravnom istragom tužiteljstva u Virginiji i već su stigli sudski nalazi za predaju niza dokumenata vezanih uz računovodstvo, transparentnost i korporativno upravljanje, ali to nije kraj mukama jer i regulatorna agencija SEC provodi svoju istragu. Zasad nema informacija da je upravo Kellerman bio povezan s nekom od tih dviju istraga. Naravno, reći će cinici, kad još nisu došli do njega. Je li zaista Kellerman anticipirao probleme u skorijoj budućnosti ostaje tajnom do daljnje. S druge strane, ni vladi nije lako jer je u kratkom roku čak ostala bez dvojice ključnih ljudi priljbenih upravo sa svrhom da poprave stanje. Nakon što je jedan otišao, a drugi se ubio, stvari zaista izgledaju sve gore i gore za sestrinske kompanije koje su u epicentru krize.

Kellerman nije usamljen u svojoj kontroverznoj odluci. Prije njegova samoubojstva mediji su zabilježili još tri slučaja, iako je u sva tri bila riječ o poduzetnicima koji su, izgleda, preozbiljno shvaćali svoj posao i previše polagali u novac, umjesto u ljubav i sreću. Kronološki gledano, prvi je plaćljivi bogataš bio Christopher Foster (50), milijunaš koji je zaista debelo pretjerao. Sebi je oduzeo život tek nakon što je ubio svoju maloljetnu kćer i ženu, a intimno je jednom svom prijatelju priznao kako bi se radije ubio nego odrekao svoga životnog stila, što je u redu, ali mogao je svoju ženu i dijete ipak prije pitati je li im važniji život od života na visokoj nozi.

Prema policijskom izvješću, maloumni je Foster, intoksiciran, najprije upucao svoju ženu Jillian, pa 15-ogodišnju kćer Kirstie da bi potom zapalio imanje. Povod tome drastičnom rješenju, ako se ono uopće takvim može nazvati, bilo je postanje njegove kompanije za toplinsku izolaciju Ulva, koja se našla pred bankrotom. I tako, Foster je odlučio da mu se ne isplati dati konje, automobile i imanje vrijedno 1,2 milijuna funti, nego se radije odreći života. Njegovo samoubojstvo nije bilo nikakvo iznenađenje s obzirom na to da su za njegove suicidalne sklonosti znali i obiteljski liječnik i njegov poslovni partner Mark Bassett. I jednom i drugom Foster je otvoreno priznao da se želi ubiti i da mu ne pada napamet odreći se svoga životnog stila, no ubojstvo obitelji ipak je bilo iznenađenje. Njegov slučaj, osim očite tragedije, posebno je indikativan jer zorno prikazuje istinski bolesnu potrebu pojedinaca za stjecanjem i posjedovanjem.

Naknadna mudrost vrlih stručnjaka na području psihologije govorit će o kategoriji ‘uništavatelja obitelji’ odnosno ljudi koji pobiju svoju obitelj, pa čak i obiteljske ljubimce, kako bi na taj način kontrolirali proces onoga što im se moglo dogoditi u slučaju da su preživjeli. Ako zvuči glupo, to je vjerojatno zato što to i jest. Uglavnom, stručnjaci zaključuju da je Foster jako volio svoju obitelj i želio je zaštititi, a to bi se moglo protegnuti na niz brutalnih zločina i ubojstava od početka čovječanstva. Ipak, možda je problem u tome što su svi oni malo previše voljeli novac, a premalo jedni druge. Primjerice, francuski je plemenitaš Rene Thierry Magon de la Villehuchet, ni manje ni više nego poslovnjak i jedan od osnivača Access International Advisorsa, ili kraće, AIA grupe. Kompanija se bavila istraživanjem, analizom i investiranjem, a bila je specijalizirana za upravljanje hedge i strukturiranim investicijskim portfeljima u području fizikalnog i biološkog istraživanja. Treći tragičar teksta život si je oduzeo 23. prosinca prošle godine, također jednom od uobičajenih metoda, rezanjem zapešća u svom uredu u poznatoj Madison aveniji u New Yorku. Opet, vrlo filmski! Kako bi bio siguran najprije je popio i šaku pilulica. Nikakvo oproštajno pismo ni u ovom slučaju nije nađeno, ali je ubrzo nakon samoubojstva njegov brat u Francuskoj dobio poruku u kojoj nesretnik izražava žaljenje i osjećaj odgovornosti za ono što se dogodilo. Dijametralno različito od prije navedenog slučaja, što sugerira i jasnu razliku u mentalitetu i odgoju, zasigurno bi konstatirali stručnjaci. Još jedna specifičnost za to samoubojstvo jest i njegov razlog. Za razliku od ostalih, jedno se konkretno povezuje s uzrokom duševnih boli de la Villehucheta – Bernard Madoffa, čovjeka optuženog za jednu od najvećih prijevara na Wall Streetu, tešku 50 milijardi dolara. Trajala je godinama i veslala neke vrlo uvažene financijske igrače. Prema izvješćima, de la Villehuchet je investirao oko 1,4 milijarde dolara kod ovog prevaranta, odnosno toliko je tuđeg novca izgubio vjerujući Madoffu, ali je de la Villehuchet investirao i dio vlastitog novca. Vjerojatno jedina šokantna stvar u tom samoubojstvu činjenica da netko uopće osjeća odgovornim za nešto u današnjem dobu.

Posljednji bogati kamikaza je Nijemac Adolf Merckle, jedan od najbogatijih ljudi u Njemačkoj, čije je bogatstvo uglavnom došlo iz nasljetstva. Ipak, i Merckle je imao nos za posao pa je kompaniju svoga djeda Phoenix Pharmahandel pretvorio u jednu od najjačih njemačkih farmaceutskih veliprodaja. Taj je, pak, sam kriv za svoju propast jer se igrao dionicama Volkswagen (famozni short selling), kladeći se da će im pasti cijena, no planove mu je pomrsio Porsche svojom potporom Volkswagenu, što je rezultiralo Merckleovim gubitkom od nekoliko stotina milijuna. Iako je to za nečije standarde hrpetina love, to je bila tek kap u moru njegova bogatstva koje je u razdoblju od 2007. do prosinca 2008. spalo s 12,8 milijardi dolara na ‘svega’ 9,2 milijarde. Drugim riječima, bio je još jedan od pet najbogatijih Njemača. U tolstojevskom se stilu bacio pod vlak, a samoubojstvo je izveo prema propisima – uz oproštajno pismo. Razlog, špekulirat će mediji poslije, bio je dug od pet milijardi eura koji je prijetio njegovu carstvu, ali je zaista teško shvatiti, običnom blesanu koji spaja kraj s krajem, zašto bi se itko tko ima devet milijardi dolara poželio ubiti. Čak i kad duguje pet milijardi eura. ‘Bogati su drugačiji od tebe i mene’, rekao je F. Scott Fitzgerald, na što mu je, navodno, Hemingway odgovorio ‘Da, imaju više novca’. Ta misao na neki način sažima cijelu priču.