Nuklearke: povratak na velika vrata

Lako je nuklearna energija u proteklim godinama bila tabu tema, problemi s nabavom energenata vratili su u igru nuklearnu energiju.

Osljednjih je dvadesetak godina čak i samo spominjanje razvoja i gradnje nuklearnih elektrana bilo gotovo tabu tema, a svi koji su u tom izvoru energije vidjeli potencijale i prednosti stavljeni u kategoriju lobista one ‘loše’ znanstveno-industrijske opcije. No, vremena se naglo mijenjaju. Alarmantno stanje atmosferskog Zemljina omotača, odnosno pretjerana emisija stakleničkih plinova, potom globalna ekonomska kriza koja je pokazala da najviše šanse za izlazak imaju zemlje koje ne ovise o uvozu hrane i energije, te na kraju nedavno europsko loše iskustvo s rusko-ukrajinskim plinskim natezanjem doveli su nuklearnu energiju i njezine zagovaratelje ponovno za stol svih onih koji ozbiljno promišljaju dugoročan razvoj svoje zemlje. I krenuo je veliki val povratka nuklearkama pa se takve elektrane.

Minimalni kapacitet nuklearne elektrane koja bi se trebala izgraditi u Hrvatskoj do 2020. godine iznosi 2.000 MW.

Primjedbe ekoloških udruga su korektne, no često su mjere koje predlažu nepovoljne za gospodarski razvoj, ističe Dubravko Pevec iz Hrvatskog nuklearnog društva. Pravo je pitanje koliko će Hrvatskoj trebati energije za dvadesetak godina, a ne trebaju li nam nuklearke, dodaje Vjeran Piršić iz Eko Kvarnera.

Prednosti nuklearne energije u odnosu na konvencionalne izvore uključuju minimalan utjecaj na okoliš (nema emisija ugljikovog dioksida, niski eksterni troškovi), nižu cijenu proizvedene električne energije, stabilnost u isporuci električne energije, stabilnost raspoloživosti i cijene energenta (uran), te dugoročnu perspektivu korištenja nuklearne energije. S druge strane, nedostaci uključuju visoku specifičnu investiciju, dulje vrijeme gradnje, proizvodnju radioaktivnog materijala i mogućnost proliferacije nuklearnih materijala.

Čak i Hrvatska, kao što se moglo čuti posljednjih dana, razmišlja o gradnji tog postrojenja. Štoviše, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva uputilo je u saborsku proceduru strategiju energetskog razvitka Hrvatske do 2020. godine o kojoj će se raspravljati u svibnju. Ta strategija predviđa i gradnju nuklearne elektrane od 1.000 MW. Moglo bi se zaključiti da se napokon nešto strateški promijenilo i odlučilo napraviti, no iako je strategija kompromis između dviju već postojećih prijedloga bit će, čini se, opet generator nesporazuma.

U razgovoru s predstavnicima suprotstavljenih opcija, dalo se naslutiti da bi oni čak i pronašli kompromis kada bi Hrvatska napokon znala u kojem smjeru ide, namjerava li i kako svoj razvoj temeljiti na znanju. Pravo je pitanje koliko će Hrvatskoj trebati energije za dvadesetak godina, a ne to trebaju li nam nuklearke. Kada bi netko ponudio jasne pokazatelje planiranog rasta potreba, moglo bi se razmišljati i o nuklearki, koje su danas sigurno bolja opcija od termoelektrana.

Opće primjedbe ekoloških udruga – briga za okoliš, potreba da se u svijetu smanji potrošnja energije – svakako su opravdane, no često mjere koje predlažu nisu povoljne za gospodarski razvoj, kaže prof. dr. Pevec. Stav je HND-a da se jako kasni i da nam je već do 2020. godine potreban NE, i to minimalnog kapaciteta od 2.000 MW, no da je razumno ići na diverzifikaciju energetskih izvora i uz konvencionalne razvijati i obnovljive izvore.

Hrvatska mora razmišljati o spremnicima za nisko i srednje aktivni nuklearni otpad jer ga stvaraju i bolnice, instituti i neke industrije. Danas se ta odlagališta rade izuzetno sigurno i tu nema bojazni. I dalje mi je nevjerojatno da se i u posljednjem prijedlogu najmanje spominje solarizacija Hrvatske, a tu imamo izuzetne potencijale. Mnoge zemlje s mnogo manje sunca, izuzetno mnogo novca i znanja troše na razvoj solarnih energija. Naša strategija predviđa da Hrvatska do 2030. godine u instaliranim solarnima ima onoliko koliko Njemačka ima danas.

Taj trend bilježi rast od 70 posto, osim kod nas. Primjerice, solarna elektrana od 1.000 MW fotonaponskih panela stajala bi oko 1,5 milijardi USD, za što bi trebala površina od gotovo 1.000 ha ili tri golfska terena na području Dalmacije. Dakle, to bi bila adekvatna zamjena za nuklearku, a valja naglasiti da je prostor ispod panela iskorištiv. Nove tehnologije više ne love samo sunce već danje svjetlo, pa bi bilo više nego dovoljno energije posebice u ljetnim mjesecima kada u Dalmaciji potrošnja naglo raste.

Pevec dodaje da zapanjuje slaba informiranost hrvatskih učenika o izvorima energije uopće, a posebice o prednostima nuklearne energije. Jednu od glavnih prednosti vidi u stabilnosti koju energetskom sustavu osigurava NE, manje je osjetljiv na promjenu cijene energenata, ne emitira stakleničke plinove, potiče razvoj lokalnih industrija, a riječ je o trendu usklađenom s energetskom strategijom EU.

No, koliko se god Pevec i Piršić slagali i razilazili u rješenjima, posljednju će riječ imati politika. Iako, prema HND-u, već debelo kasnimo s gradnjom nuklearke, još je na snazi odluka Sabora prema kojoj se do 2015. neće graditi, pa prijedlog MGRP-a, bude li izgledan, mora potaknuti ukidanje postojećih zabrana.