Učinkovitost

Klimatske su promjene jedan od najvećih izazova čovječanstva. Da bi se spriječilo globalno zatopljenje i jamčilo ekonomski rast i napredak u budućnosti, energija se mora stvoriti i iskorištavati na ekološki i klimatski prihvatljiv način.

Tehnološke inovacije ključne su za veću učinkovitost proizvodnje, prijenos i uporabu električne energije te izbjegavanje emisije stakleničkih plinova. Kompanija Siemens znatno pridonosi zaštiti okoliša svojim proizvodima i rješenjima koji štede energiju i različitim tehnologijama vezanim uz obnovljive izvore energije. Korporacija je prvi put izračunala veličinu svoga ekološkog portfelja i poslovanja povezanog s očuvanjem okoliša. Prihodi od ekološkog portfelja u 2008. iznosili su 19 milijardi eura. Proizvodi i rješenja koja je Siemens u 2008. instalirao svojim kupcima iz različitih industrija smanjila su emisiju CO₂ gotovo 148 milijuna tona. Neovisna revizija tvrtke PricewaterhouseCoopers potvrdila je Siemensov ekološki portfelj i metodologiju upotrijebljenu u izračunu. Izračunato je da će 2011. ušteda CO₂ postignute uporabom Siemensovih proizvoda i rješenja dosegnuti otprilike 275 milijuna tona, što je količina koju trenutačno proizvodi šest svjetskih velegradova.

Siemens je postavio i vlastiti ekološki cilj: 20-postotno smanjenje svoje emisije ugljičnog dioksida do 2011. (u odnosu na prihod) u usporedbi s 2006. Uz to tvrtka je uključena i u razne inicijative za zaštitu klime u svijetu. Članica je inicijative Business for Climate Protection koju sponzorira Federacija njemačkih industrija, kao i U. S. Climate Action Partnership te Clinton Climate Initiative. Nijedna druga kompanija u svijetu ne može ponuditi tako širok portfelj ekonomičnih i ekoloških tehnologija. Sveobuhvatni portfelj te svjetske korporacije uključuje rješenja za gotovo sva ekološki važna polja u proizvodnji, prijenosu i potrošnji električne energije te tehnologije za okoliš kao što su pročišćavanje vode i kontrola onečišćenja zraka.

Kooperanti smatraju da je otkupna cijena od 7,66 kuna po kilogramu mesa kunu manja od realne i za njih neodrživa, a da je dogovoriti razgovor s Upravom Koke nemoguća misija. Boljka peradarske industrije općenito su vrlo niske profitne marže. Stoga je jedini način za poboljšanje krvne slike u bilanci bijeg u profitabilnosti prerađevine i proizvode s nekom dodanom vrijednošću. Unatoč tome što je u takvim iskoraćima Koka uspješna, i dalje bilježi nisku profitabilnost. To je jedina kompanija iz Vindijinog sustava koja kotira na burzi, iako je riječ o zanemarivoj trgovini i malom broju slobodnih dionica (83 posto drži Vindija). Kao što je zatvorena u komunikaciji s medijima, kompanija se tako ponaša i s investitorima. U objašnjenjima Uprave u financijskim izvješćima u pravilu stoji ‘Bez komentara’.

U svakom slučaju, Koka je u 2008. godini ostvarila 1,2 milijarde kuna prihoda, što je bio rast od 10 posto, a čini otprilike polovicu ukupnog prihoda poslovnog sustava Vindije. Dobit je istodobno pala s 25 na 10 milijuna kuna, što je već ozbiljan pad s obzirom na to da je u 2007. bila oko 32 milijuna kuna. U vezi s time, u prošlogodišnjem izvješću Uprave čak se našao komentar prema kojem je razlog pada dobiti enorman rast cijena na tržištu žitarica. – Premda je snižavanjem unutarnjih troškova maksimalno poništen negativan učinak, takav je trend logično rezultirao znatnim padom poslovnog rezultata. Budući da su ove godine cijene inputa relativno stabilizirane, mogu se očekivati bolji rezultati – kaže Klepač.

Iako je Vindijin sustav gradnjom tvornice stočne hrane Biodar prije dvije godine dobio zaokruženi ciklus ‘od polja do stola’, nije amortizirala ovisnost o tržišnim cijenama sirovina jer se u Biodaru samo miješaju različite sirovine, koje se kupuju na domaćem i stranom tržištu, u stočnu hranu. Prošlogodišnje financijsko izvješće otkriva rast zaliha za 46 milijuna kuna i obveza prema dobavljačima za 51 milijun kuna. No, najviše su porasle kratkoročne financijske obveze, čak 230 posto, koje razinu zaduženosti polako guraju iz zelenog prema crvenom. Razlog tom rastu kao i smanjenju novca na računu s 44 na četiri milijuna kuna vjerojatno leži u financiranju nove tvornice, čija je gradnja, osim vlastitim sredstvima, financirana i kreditom Raiffeisen banke od osam milijuna eura. Pripomogao je i HBOR, a Fond za zaštitu okoliša u zadovoljavanju ekoloških kriterija.

Iako se Kokinim i Vindijinim uspjesima nema što prigovoriti, pa tako ni upravljanju kompanijom, sve odluke od proizvodnje do investicija i dalje donosi sâm 71-godišnji Dragutin Drk. Uz oca je ključna osoba, zadužena za marketing, kćer Dubravka Drk-Mravljenčić. Iako nije okupio jači, odnosno samostalniji menadžerski tim, jedna od Kokinih najjačih strana jaki su stručnjaci u razvoju proizvoda. Neovisno o tome je li Koka u regiju trebala krenuti ranije i agresivnije ili nije, to je nezaobilazan pravac njenoga razvoja. Vindija je i to krenula u stilu polako i oprezno, primjerice tek sada uređuje distributivne centre u Srbiji. Prvi korak bio je kupnja mljekare u Lajkovcu i tvornice stočne hrane Unip u Valjevu 2006. godine i donedavno se nije događalo ništa konkretno.

No, nakon što je u rujnu prošle godine u Brčkom potpisan ugovor o investiranju 72 milijuna eura u peradarske kapacitete, čime je najavljen veliki zamah u BiH, Drk je na otvaranju novoga Kokinog pogona najavio da ovih dana otvara temeljito rekonstruiranu mesnu industriju u Plandištu u Srbiji te tvornicu stočne hrane u Valjevu, u koje je zajedno uloženo 16 milijuna eura. To se može smatrati službenom potvrdom jačeg prodora u regiju, a Drk je taj cilj formulirao riječima ‘donosimo svoje znanje i visoke standarde i želimo postati vodeći proizvođači peradarskog mesa u regiji’. Problem je što isti cilj ima i slovenska Perutnina, koja gotovo 50 posto prihoda ostvaruje izvozom, a u BiH već godinama ima dobro utvrđenu poziciju.

Dragutinu Drku Koka je kao lokalna tvrtka pred propašću 1995. godine gotovo gurnuta u ruke da je pokuša spasiti. Pokazalo se da ju je ne samo spasio nego i uzdignuo na vrlo visoku razinu. Poslovna filozofija koncentracije proizvodnje, visoke kvalitete i niskih troškova dala je rezultata, iako je puni potencijal prema nekim ostao zauzdan, ali tek sada slijede pravi izazovi – bitka za regiju i borba na otvorenome europskom tržištu.