Znanje i razvoj

Tek kad se utvrde prioriteti, moglo bi se nezadovoljnom radniku savjetovati koju višu školu da upiše, koja bi mu osigurala veća primanja.

Novi tehnološki razvoj donose mikroelektronika, mikrobiologija, biotehnologija, neurotehnologija, nanotehnologija… MIT je biotehnologiju uveo kao obvezan predmet za sve, bez obzira na usmjerenje.

U napisima koji su popratili 1. svibnja, ope-tovano se ponavljaju riječi mnogih radnika koji se žale na teškoće spajanja kraja s krajem uz male plaće. Otac obitelji podijelio je s novinarkom svoje planove da upiše višu školu i postupno se osposobi za bolje plaćene poslove. Razveselio me taj stav. Ipak, kad bismo čovjeku trebali savjetovati koju školu da upiše i kojem će to zanimanjima i kakvoj plaći na kraju voditi, našli bismo se u teškoćama. Područja istraživanja koja danas donose novi tehnološki razvoj odnose se na mikroelektroniku, mikrobiologiju, biotehnologiju, neurotehnologiju, nanotehnologiju i druga tehnološki poduprta znanja. Važnost ‘life sciences’ općenito pokazuje se na promjeni strukture obveznih predmeta na MIT-u koji je biotehnologiju uveo kao obvezan predmet za sve, bez obzira na usmjerenje.

Teško je zamisliti bolju stratešku opciju od razvijanja znanja koje će nam omogućiti zdrav život, što uključuje zdravu hranu, čistu vodu i sve vrste proizvodnje s izgledom održivosti i ne stvaraju toksičan otpad, ne zagađuju okoliš. S obzirom na to da Hrvatska (zbog relativne nerazvijenosti) raspolaze prirodnim resursima za koje nisu potrebne velike investicije da bi se vratila prirodna ravnoteža, taj bi scenarij mogao biti održiv.

No takva strategija ipak ovisi o postojećim znanjima da bi mogla poslužiti za dinamiku razvoja. Kako znamo da li ih imamo? Da bi novo znanje moglo biti korisno za gospodarski razvoj, moramo udržati i povezati institucije i pojedince koji čine klaster znanja.

Kada bismo pristupili mapiranju klastera znanja, utvrdili bismo pripadnost institucija i pojedinaca sljedećim skupinama: osvajanje novih znanja (instituti, r&d odjeli, pojedinci), primjena znanja (kompanije, javni sektor) i diseminacija znanja (škole, fakulteti, mreže znanja).

Potrebno je stvoriti trajnu i produktivnu interakciju i suradnju između navedenih institucija kako bi se ostvarila uzajamno podupiruća struktura koja se temelji na razvoju klastera znanja.

U Hrvatskoj instituti svoje planove istraživanja uglavnom temelje na interesima istraživača koji imaju vrlo malo veza s gospodarstvom. Sva dodatna istraživanja financiraju se projektno, što ne pridonosi održivosti istraživanja. Obrazovne institucije još su slabije povezane s gospodarstvom, stručna obuka profesora rijetka je i ne obuhvaća najnovija saznanja. Veza između škola i istraživačkih institucija još je slabija, osim u dijelu u kojemu istraživači djeluju i kao predavači što nije sustavno uvedeno. Međunarodna suradnja i uključenost u postojeće mreže znanja većim dijelom ovisi o pojedincima i njihovu interesu i radu. Rijetki su primjeri dugoročne suradnje između istraživačkih institucija u zemlji i inozemstvu.

Donosimo recepte za jačanje klastera znanja u pet koraka:

1. mapirati postojeće klastera i identificirati najkompetentnije za izvoz, inovacije i kvalitetnu suradnju

2. odabrati i jačati klastera s potencijalom

3. usmjeriti politike obrazovanja, istraživanja, razvoja poduzetništva i stranih investicija u postojeće klastera

4. razviti sustave stipendiranja, privlačenja stranih istraživača, kompanija i udruženja te članova dijaspora važnih za postojeće klastera

5. sve državne potpore i strane izvore financiranja usmjeriti prema ključnim klasterima.

Institucije koje bi se tim poslom trebale primarno baviti razvojne su agencije. U Hrvatskoj svaka županija ima svoju razvojnu agenciju, ali njihova se djelatnost uglavnom sastoji od pomoći poduzetnicima, razvoja projekta koji se financiraju iz vanjskih izvora i mnogih aktivnosti koje su na njih prenijele često inertne lokalne birokracije. Nerijetko se, međutim, moraju samofinancirati što ih osuđuje na težgarenje i ostvarenje tek kratkoročnih ciljeva.

Državni poticaji, koji nisu mali, toliko su difuzni i nefokusirani da su određena usmjerenja teško uočljiva. Potpore poduzetnicima ne razlikuju između starih obrta i tehnološki izvrsnih kompanija. Prisutan je isti princip kao u svim državnim davanjima – svima po-malo, nikome dovoljno, neka voli tko izvoli.

Da postoji takva strategija i mehanizmi, nezadovoljnom radniku s početka priče moglo bi se savjetovati u kojem bi pravcu trebao krenuti u vlastitu osposobljavanju za bolji posao. Dok to ne znamo, dotle će nam radna snaga biti prepuštena na milost i nemilost zbog zastarijevanja njihova znanja i njihovi stvarni potencijali zakržljat će na upotrebi koja stvara vrlo malu vrijednost za poslodavca i male prihode za zaposlenog.