Američki student JOŠ JEDAN HRVAT U BORBI PROTIV KOMUNIZMA

Iako Branko Marinković odnedavno više nije vođa Komiteta Santa Cruz, koji se bori za autonomiju i odvajanje četiriju istočnih pokrajina u bogatoj nizinskoj Medialuni od siromašnoga indijanskog Altiplana na Andama, on je bio i Moralesov neprijatelj broj 1. Prošlog tjedna trojica svjedoka optužila su ga da je nedavno uhićenim i ubijenim ‘atentatorima’ dao 200.000 dolara.

Osim onog nekad razvikanog američkog snova o uspjehu, danas ima svakakvih. U svom latinoameričkom, ili točnije bolivijskom uspjehu posljednje desetke godina uživao je sin iseljenika s Bračka Branko Gora Jovičević Marinković. Obiteljska kompanija bavi se proizvodnjom ulja Industrias Oleaginosas S.A, suvlasnik je u Banco Economico, posjeduje rančeve od 40 milijuna kvadrata s 15.000 grla stoke… a sve je to tek dio onoga što je činilo portfelj najbogatije hrvatske obitelji u toj zemlji. I više nego dovoljno za idiličan život u Santa Cruzu de la Sierri, središnjem gradu istoimene provincije na plodnom istoku Bolivije.

Bio američki, bolivijski ili bilo koji drugi san koji se pretvara u noćnu moru uvijek je jednako neugodan. Buđenje iz njega jednako je traumatično. Gotovo poput noćne more. A upravo jedna takva mori posljednjih mjeseci Branka Marinkovića. Kulminacija se dogodila prošlog tjedna kada je bolivijski tužitelj Marcelo Sosa priopćio da je Marinković s 200.000 dolara financirao plaćenike koji su nedavno pobijeni ili uhapšeni u nečemu što je službeni La Paz nazvao ‘sprečavanjem atentata na predsjednika države Eva Moralesa’. Tako je Marinković završio u udarnim vijestima najprije bolivijskih, a zatim i najvećih svjetskih medija. Naslovi poput ‘organizator terorista, financijer pobune ili urotnik’ bez obzira na to da ih se u Santa Cruzu naziva ‘sapunicom u režiji venecuelanskog predsjednika Chaveza’ Marinkovića nije pošto ne mogu ostaviti ravnodušnim.

Potpisnik ovog teksta jedini je hrvatski novinar koji je ovoga bračkog potomka posjetio u njegovoj latinoameričkoj prijestolnici i tamo od njega dobio intervju. U konačnici i više od toga jer sam tijekom ta dva tjedna boravka u Boliviji potkraj 2007. uspio doznati i vidjeti mnogo više od onoga što je Marinković želio da vidim. Moje prvo pitanje kad sam došao u Santa Cruz bilo je: “Tko je Branko Marinković?” Kako je u to doba interes za autonomijskim pokretom u Boliviji bio osjetno manji nego danas, odgovor zapravo mnoge nije zanimalo. Danas, nakon što je ubijen ‘organizator pobunjenika’ dragovoljac Domovinskog rata u RH Eduardo Flores Chico, te još dvojica, a Mario Tadić i još jedan Mađar uhićeni pod navedenim optužbama, odgovor na moje pitanje zanima mnoge.

Je li uopće moguće da je Marinković političku borbu zamijenio paravojnom? I zašto bi to učinio, odnosno odakle bogatom veleposjedniku motiv za bavljenje urotama koje bi ga mogle ne samo osiromašiti nego i životno ugroziti? No, bila to ve-

Branko Marinković rođen je 1967. u Santa Cruzu u Boliviji. Još je njegov dječ živio u toj zemlji, u Villazonu, a nakon što je otac Silvio napustio Jugoslaviju nastanili su se u Santa Cruzu. Školu je pohađao u istom gradu, a kako se obitelj u međuvremenu već obogatila na studij je otišao u Texas, SAD.

Diplome je dobio na tamošnjim fakultetima Elektromehanike i inženjerstva te Ekonomije i financija. Trenutačno je generalni direktor u tvornici Industrias Oleaginosas S.A koja dnevno proizvodi 1600 tona sojina ulja. Više ne obnaša niti jednu formalnu političku funkciju.

Jugoslaviju, ponajprije zbog siromaštva koje je trpio kao težak, čamcem je prešao u Italiju. On i moja majka, inače Crnogorka Radmila Jovičević, došli su u Boliviju u potrazi za korom kruha. To što smo radom stekli bogatstvo važno je i za njihovu krvnu, nego uspjeh. Politika nas nikoga nije zanimala dok Morales nije počeo provoditi nacionalizaciju i svirepu staljinističku reorganizaciju društva. Tada sam se morao uključiti – ispričao mi je.

No, medijska mašinerija u Boliviji nije marila za njegove odgovore. Njegove su slike tako ‘kraljevsko’ nacističke svastike, snimke iz Jasenovca. Histerija je stvorena pa je dijete komunista pred milijunskim konzumentima u Moralesovoj kuhinji prepečenih informacija tako postalo SS-ovac.

Ali ne, tko bi pomislio da se preplašio i povukao, teško bi pogriješio. On se politički aktivira i samo godinu nakon što su Indijanci Aymara i Chechua 2006. Moralesa ustoličili predsjednikom dolazi na mjesto šefa Civilnog komiteta koji propagira autonomiju. U dva navrata javno štrajka glađu, ali moram priznati da kad sam ga vidio usred te muke nisam povjerovao da je zaista i gladovao. Iako sâm to ne želi priznati okidač za takvu akciju bila je Moralesova odluka da, prema uzoru na Huga Chaveza, kreće u nacionalizaciju. Tako je počeo s otimačinom plinskih postrojenja po kojima je Bolivija druga po snazi na cijelom kontinentu. Poslao je vojsku na platforme brazilske Petrobras, Exxon Mobilea, francuskog Totala. Rekao je da na taj način onemogućava krađu nacionalnog blaga, ali je pritom otjerao ulagače i prouzročio veliku ekonomsku krizu. Zatim je uslijedila nacionalizacija zemlje. Vlada je bila propisala da se na određenoj kvadraturi ranča mora nalaziti točno određeni broj stoke. Tko je iskakao iz tih gabača bio je osuđen na oduzimanje posjeda. Evo je pokušao taj zakon provesti i na Marinkovićevu imanju Laguna Corason u području Guarayos. Nije uspio, kao što ga nije mogao niti osuditi za zaista sulđu ideju sabotaže na jednom plinovodu prema Brazilu.

Marinković, američki student i vrlo bistar organizator, znao je da se mora početi braniti. Najprije je pokušao riječima: ‘Nemam problema s Evom Moralesom kao predsjednikom Indijancima, ali imam s njegovom agresivnom komunističkom ideologijom koju pomažu predsjednici Venezuele Hugo Chavez i Kube Fidel Castro.’ Kad je shvatio da ga rijetki slušaju dok samo kuka, počeo je s organizacijom civilnih, ali nasilnih postrojbi Juvenal Crusdorsa. Ubrzo će otići i korak dalje pa formirati Guardiu Municipal, nekakvu policiju bez oružja koja patrolira gradovima s običnom promatraču nejasnim ciljem, a kamoli ovlastima. Još se tada, 2007., pričalo da je formirao neku paravojsku. Govorkalo se o plaćenicima iz Crne Gore, a on je sve demantirao navodeći da su ti šutljivi, kršni i čelavi junaci tjesno okupljeni oko njega zapravo njegovi bratoci s majčine strane. Pitao sam ga da pokuša biti iskren u vezi s tom temom, a on je odgovorio: – To je izmišljotina. Nisam na čelu neke na-

vodne vojske Santa Cruz jer ona ne postoji. No, ako nas napadnu, u što ipak ne vjerujem, bježat će iz našega grada. To vam garantiram – kazao mi je tada te najavio da bi Guardia uskoro mogla brojiti tisuće članova.

Teško mi je bilo povjerovati da bi svi ti ljudi trebali upozoravati pješake kako se cesta prelazi na zebri ili pak rastjeravati dječake koji na semaforima navaljuju na automobile ne bi li im oprali prozore.

Što god Marinković još tada govorio bilo je jasno da ga u autonomaškim pokrajinama Santa Cruz, Taraja, Chuquisaca, Beni, Pando i Chocabamba doživljavaju kao čovjeka koji će riješiti problem. Andski i siromašni dio zemlje htio je njihovo bogatstvo plodnih nizina, pa ljudi to nisu željeli dopustiti. Šetajući s njim po središnjem trgu u Santa Cruzu, Plazii 24 de Septiembre, na svakom koraku je bilo jasno da ga doživljavaju kao osloboditelja. Gotovo istog kao što je bio Ignacio Warnes, osloboditelj od Španjolaca pomno odliven u kip na istome mjestu.

Oko nas su već tada, između crkve i gradskih vijećnica ovoga kolonijalnoga grada, odjekivale petarde i parole odobravanja. Marinković, naročito i markantan 40-godišnjak, uživao je u popularnosti baš sviju. Poput nekog strastvenog lika iz romana Gabriela García Marquesa upućivao bi osmijeh svima koji su mu dobacivali ‘El Presidente’. I, zaista, čak i prije ubojstva na vodnih urotnika, a nakon njega vjerojatno još i više, na bogatom istoku Bolivije svi su, pa i lokalni Indijanci, prezirali Moralesa i klicali autonomiju. Gotovo nitko od njih pak nije imao toliko za izgubiti kao Marinković. Možda baš odatle i toliki neviđeni žar u njega dok je predvodio masu koja je s lokalnog aerodroma tjerala transportne avione koji su iz Venezuele stigli puni oružja.

Ipak, Marinković se konačno prije nekoliko mjeseci povukao s funkcije u Komitetu Santa Cruz. Dio poznavatelja situacije protumačio je to kao uzmak pred Moralesom, neki kao pokušaj očuvanja poslovnog carstva, a treći kao odlučujući iskorak prema pobuni. Cijelo to vrijeme nije volio da se čuje kako govori hrvatski. Neki će to poslije protumačiti da nije bio u neposrednoj vezi s plaćenicima koje je navodno dovodio iz domovine.

Ali i bez toga imao je silnih problema s peglanjem svoje slike u javnosti izvan svog područja. Uvijek bi stoga rado pričao o tvornici ulja koja mu na godinu donosi 100 milijuna dolara, a zapošljava gotovo 500 radnika. Banke i rančevi još toliko. Novca i radnika. Uvijek je s ponosom isticao i bračnu idilu s lijepom suprugom Bolivijom europskog podrijetla misicom Nicole Dauelsberg te njihovo troje djece. Pričao bi i o sestrama Jasminki i Tatjani koje su uz njega prije nekoliko godina, nakon smrti oca, naslijedile biznis.

Vjerojatno najteži udarac stoga mu je zadao upravo Eduardo Flores Chico koji je u svom videotestamentu priznao da se u Santa Cruz odlazi boriti za autonomiju te da ga pritom financiraju tamošnji oligarshi. Marinkovićevome ime nije izgovorio, ali kao da jest.

Marinkovićev imperij, želio on to priznati ili ne, danas je ozbiljno uzdrman. Naravno, pritom ne misli na tri žetve i vagone ulja koje one donose. Politika je… zna se što već, a Marinkovićev slučaj to i potvrđuje. Neizvjesnost u kojoj trenutačno živi sigurno mu nije ugodna. Ne poznaje pritom ni činjenica da ga američka agencija za borbu protiv droge DEA sigurno simpatizira. A kako i ne bi kad se zna da je Evo Morales, osim što je predsjednik države ujedno i šef Sindikata uzgajivača koke, cocalerosa. Bolivija je treći proizvođač te droge na svijetu, tek da se zna. Još je George Bush pričao o ‘Axis of Evil’, na što su Chavez i Morales odgovorili da su oni u ekipi ‘Axis of Good’. Boriti se protiv njihova latinoameričkog komunizma na Zapadu je uvijek bila referencija. Stoga Marinković neće imati problema bude li bježao iz zemlje pred osvetom vladajućeg MAS-a (Pokreta prema socijalizmu). Može u SAD, a može i na Brač gdje je u međuvremenu kupio pola rodnog sela svoga pokojnog oca. Jedino neće moći u Sloveniju. Naime, bivši predsjednik te zemlje Janez Drnovšek bio je jedini europski državnik koji je nazočio Moralesovoj inauguraciji u mitskom Tiwanaku gdje je osim titule šefa države okrunjen i kao Apu Mallku, vrhovni voda Indijanaca Ayamara.

Šalu na stranu, Marinković ni o kojem od ovih rješenja još ne razmišlja. On je borac. Bogatstvo je već stvorio. Hoće li postići i to da se zeleno-bijela zastava Santa Cruz jednog dana zavijori pred UN-om na East Riveru?