Ustavnom sudu građani (više) ne trebaju vjerovati

Čim građanin podnese zahtjev za pokretanje ustavnosudskog postupka suci Ustavnoga suda zatraže očitovanje od nadležnog tijela vlasti. Time mu ‘signaliziraju’ da ubrzano predloži promjenu spornog propisa. Nakon promjene propisa Ustavni sud odbaci prijedlog za pokretanje ustavnosudskog postupka zbog toga što je stari propis ukinut donošenjem novoga, neovisno o nastavku kršenja ustavnih prava građana prema novusvojenom propisu.

Prošli tjedan dostavljene su mi dvije odluke Ustavnog suda o tome da su ‘prestale postojati pretpostavke za vođenje ustavnosudskog postupka’ za ocjenu ustavnosti nelegitimne registracije nepoznatih osoba kao novinara na osnovi potvrda Ministarstva financija. Netočna je, međutim, tvrdnja Ustavnog suda da su pretpostavke za vođenje ovog postupka ‘prestale postojati’. Naprotiv, Ministarstvo financija ni na trenutak nije prestalo niti ima namjeru prestati i dalje izdavati te potvrde na osnovi kojih Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) osigurava nepoznate osobe kao da su zbilja novinari zanemarujući pritom važeća etička, profesionalna i strukovna novinarska pravila.

I, da apsurd bude veći, još od 1975. propisan je postupak legitimne registracije slobodnih novinara, a ovaj se na osnovi potvrda Ministarstva financija, provodi od 2005. usporedbom s legitimnim postupkom. Nije slučajno da se ne može dobiti ni informaciju o tome tko su osobe koje su na osnovi potvrda Ministarstva financija mirovinski osigurane kao da su novinari. U Ministarstvu financija tvrde da ‘ne vode statistiku o izdanim potvrdoma po njihovoj namjeni’. A u HZMO-u da su podaci o osobama osiguranim kao novinari mimo važećih etičkih, profesionalnih i strukovnih pravila poslovna tajna i da se ne mogu objavljivati ni prema Zakonu o zaštiti osobnih podataka.

Od podnošenja prijedloga za pokretanje ustavnosudskog postupka do prve odluke, u pravilu, proteknu najmanje dvije godine. I uvodno spomenute dvije obavijesti o ‘prestanku postojanja pretpostavki za vođenje ustavnosudskog postupka’ dostavljene su unutar roka od dvije godine, u svibnju 2009., zbog zahtjeva podnesenog 12. srpnja 2007. A već sam jednom i prije ‘zakasnio’ kad mi je Ustavni sud 2001. dostavio obavijest da je ‘ministar financija donio novi Pravilnik o porezu na dohodak (NN 132/00) kojim je ukinut dotadašnji’ i da se zbog toga moj prijedlog odbacuje.

A koliko još građana zbog ubrzane promjene spornih propisa ‘ne stigne’ ostvariti svoja ustavna prava? Hoće li Ustavni sud isto tako ‘pričekati’ da se promijeni Zakon o porezu na dohodak da bi mogao odbaciti zahtjev za ocjenu ustavnosti naplate ukinutog poreza na dobit od kapitala na udjele u dobiti ostvarene u razdoblju od 2001. do 2004. godine? Ili, u slučaju nametanja obveze podnošenja godišnje prijave poreza zbog ostvarivanja drugog dohotka u inozemstvu, a da za milijunske zarade od drugog dohotka u tuzemstvu to i dalje nije obveza? Ili, zbog utjerivanja doprinos od iznajmljivača soba u turizmu koji vode porezne knjige, a ne i od onih koji knjige ne vode? Zbog toga (više) ne vjerujem Ustavnome sudu, smatram da mu i ne treba vjerovati, kao i da to treba objaviti.

Zakon o doprinosima počeo se primjenjivati od 1. siječnja 2003. (NN 147/02.). Prva promjena bila je 4. studenoga 2003. do 31. prosinca 2004. kad je na snazi bila Uredba o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja (NN 175/03.), osim odredbe čl. 5. st. 1. te Uredbe koja se protivno Ustavu primjenjivala retroaktivno od 1. siječnja 2003. Druga izmjena tog zakona uslijedila je od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2008., kad se primjenjivao izmijenjeni Zakon o doprinosima za obvezna osiguranja (NN 147/02. i 177/04.). I treća izmjena od 1. siječnja 2009. otkad se primjenjuje novi Zakon o doprinosima (NN 84/08. i 152/08.).