Posao s ‘okusom’ tradicije

Dok nam sirena pokretog hladnjaka koji prodaje smrznute proizvode katkad poremeti nedjeljni poslijepodnevni odmor, u glavama baštinika nekih prošlih vremena prohuju sjećanja na živi glas koji popravlja kišobrane i oštri noževe. A u šetnji gradom još se može naići na poneki prodajni prostor koji nosi prepoznatljivo ime vlasnika tijekom nekoliko generacija i čija je djelatnost ostala tradicija.

U Zagrebu su, primjerice, svega tri preostale radnje koje se bave izradom kišobrana, a cijena ručno izrađenog kišobrana s deset žica ni pošto ne može konkurirati plastičnome. U tom je slučaju posve logično, ali ne i opravdano, da obrtnici poput bačvara, šibara, puhača, bravara i lončara posve sigurno izumiru, budući da njihova rukotvorna zbog kvalitete rada, vremena uloženog u nj te cijene materijala kojim je izrađuje stoji mnogo više te da su ih kompanije konfekcijske izrade proizvoda doslovce pregazile.

Obrtnici tvrde da su nekonkurentni na tržištu koje ne cijeni kvalitetu, već nisku cijenu, da su poticaji takvim obrtima od strane države nedostatni i rijetki te da su, uza sve to, mladima obrtnička zanimanja neatraktivna i nezanimljiva jer su takve djelatnosti slabo plaćene, pa time sve i da hoće nemaju kome prepustiti svoj obrt u naslijeđe.

Sve je manje postolarskih radnji, jer se kupuju cipele koje se nakon jedne sezone bacaju. No, i u toj djelatnosti ima onih koji su obiteljski postolarski obrt pretvorili u biznis, pa su svoju postolarsku djelatnost preobrazili u dizajn visoke mode. I dok takvim obrtnicima baš i ne ide sjajno, resorna ministarstva, županijske i lokalne samouprave kao i turističke zajednice uvjeravaju nas da se bore za opstanak tradicijskih i umjetničkih obrta raznim poticajima, nepovratnim sredstvima, regionalnim sajmovima pa čak i stipendijama u takvim strukovnim zanimanjima. Tako za zanimanje dimnjačara država učenika stipendira s tisuću i pol kuna na mjesec, no kad završi školu, primanja mladog dimnjačara iznose 3.500 kuna na mjesec.

Iz agencije za strukovno obrazovanje stručnjaci jednako gledaju na taj problem. – Istina je da Grad Zagreb i još neke županije daju stipendije najboljim učenicima upisanim u neka deficitarne zanimanja, ali te aktivnosti, nažalost, nisu ciljane i nisu popraćene bilo kakvom kampanjom, a posebno nakon završetka obrazovnog procesa tržište rada takva zanimanja ne prepoznaje kao specifičnost koje treba posebno tretirati – ističe ravnatelj Agencije za strukovno obrazovanje Ivan Šutalo. Također, gospodin Pukljak, jedan od najstarijih krojača u Zagrebu, žali se da je danas gotovo nemoguće pronaći mladog dobrog krojača, a da je on sâm jedan od rijetkih koji još šije frakove kao najzahtjevnije krojačke modele.

Budući da se toliko priča o kulturnom turizmu kao prilici koja će nas, zbog bogatih povijesnih sadržaja, uzdignuti među konkurentnim zemljama u turističkoj ponudi, možda bi to mogla biti i prilika za tradicijske obrte da pronađu svoje tržište.

U svojoj raritetnoj djelatnosti i slavonska obitelj Čolakovac vidi mjesto u kulturno-turističkoj ponudi. Naime, obitelj posjeduje pogon za preradu vune pa su tako Čolakovci, u Gradištu pokraj Županije, uspjeli spasiti pletački zanat valjanih rekliji ili špenzli, a istom tehnikom izrađuju i odjevne predmete sa slavonskom ornamentikom. Pretpostavka za očuvanje tradicijskih obrta jest podrobno poznavanje zanatskih vještina i umijeća. Za razvijanje umijeća potreban je novac, a za plasiranje proizvoda mora postojati tržište koje će tražiti takve proizvode kako bi oni bili isplativi.

A još nema jasne vizije razvoja rijetkih obrta, strategije njihova plasiranja na tržište. Uspjelo li se provesti obećana strategija prema kojoj bi kulturna ponuda postala pravi turistički proizvod, možda bi tada porasli i izgledi da rijetki tradicijski obrti zažive u svom radu.