Zašto su Hrvati postali najdeblji Mediteranci

Dok nam sirena pokretog hladnjaka koji prodaje smrznute proizvode katkad poremeti nedjeljni poslijepodnevni odmor, u glavama baštinika nekih prošlih vremena prohuju sjećanja na živi glas koji popravlja kišobrane i oštri noževe. A u šetnji gradom još se može naići na poneki prodajni prostor koji nosi prepoznatljivo ime vlasnika tijekom nekoliko generacija i čija je djelatnost ostala tradicija.

U Zagrebu su, primjerice, svega tri preostale radnje koje se bave izradom kišobrana, a cijena ručno izrađenog kišobrana s deset žica nipošto ne može konkurirati plastičnom. U tom je slučaju posve logično, ali ne i opravdano, da obrtnici poput bačvara, šibara, puhača, bravara i lončara posve sigurno izumiru, budući da njihova rukotvorina zbog kvalitete rada, vremena uloženog u nj te cijene materijala kojim je izrađuje stoji mnogo više te da su ih kompanije konfekcijske izrade proizvoda doslovce pregazile.

Obrtnici tvrde da su nekonkurentni na tržištu koje ne cijeni kvalitetu, već nisku cijenu, da su poticaji takvim obrtima od strane države nedostatni i rijetki te da su, uza sve to, mladima obrtnička zanimanja neatraktivna i nezanimljiva jer su takve djelatnosti slabo plaćene, pa time sve i da hoće nemaju kome prepustiti svoj obrt u nasljedstvo. Sve je manje postolarskih radnji, jer se kupuju cipele koje se nakon jedne sezone bacaju. No, i u toj djelatnosti ima onih koji su obiteljski postolarski obrt pretvorili u biznis, pa su svoju postolarsku djelatnost preobrazili u dizajn visoke mode. I dok takvim obrtnicima baš i ne ide sjajno, resorna ministarstva, županijske i lokalne samouprave kao i turističke zajednice uvjeravaju nas da se bore za opstanak tradicijskih i umjetničkih obrta raznim poticajima, nepovratnim sredstvima, regionalnim sajmovima pa čak i stipendijama u takvim stručnim zanimanjima. Tako za zanimanje dimnjačara država učenika stipendira s tisuću i pol kuna na mjesec, no kad završi školu, primanja mladog dimnjačara iznose 3.500 kuna na mjesec.

Iz agencije za strukovno obrazovanje stručnjaci jednako gledaju na taj problem. Istina je da Grad Zagreb i još neke županije daju stipendije najboljim učenicima upisanim u neka deficitarna zanimanja, ali te aktivnosti, nažalost, nisu ciljane i nisu popraćene bilo kakvom kampanjom, a posebno nakon završetka obrazovnog procesa tržište rada takva zanimanja ne prepoznaje kao specifičnost koje treba posebno tretirati – ističe ravnatelj Agencije za strukovno obrazovanje Ivan Šutalo. Također, gospodin Pukljak, jedan od najstarijih krojača u Zagrebu, žali se da je danas gotovo nemoguće pronaći mladog dobrog krojača, a da je on sâm jedan od rijetkih koji još šije frakove kao najzahtjevnije krojačke modele.

Budući da se toliko priča o kulturnom turizmu kao prilici koja će nas, zbog bogatih povijesnih sadržaja, uzdignuti među konkurentnim zemljama u turističkoj ponudi, možda bi to mogla biti i prilika za tradicijske obrte da pronađu svoje tržište. U svojoj raritetnoj djelatnosti i slavonska obitelj Čolakovac vidi mjesto u kulturno-turističkoj ponudi. Naime, obitelj posjeduje pogon za preradu vune pa su tako Čolakovci, u Gradištu pokraj Županje, uspjeli spasiti pletački zanat valjanih rekliji ili špenzli, a istom tehnikom izrađuju i odjevne predmete sa slavonskom ornamentikom. Pretpostavka za očuvanje tradicijskih obrta jest podrobno poznavanje zanatskih vještina i umijeća. Za razvijanje umijeća potreban je novac, a za plasiranje proizvoda mora postojati tržište koje će tražiti takve proizvode kako bi oni bili isplativi. A još nema jasne vizije razvoja rijetkih obrta, strategije njihova plasiranja na tržište. Uspije li se provesti obećana strategija prema kojoj bi kulturna ponuda postala pravi turistički proizvod, možda bi tada porasli i izgledi da rijetki tradicijski obrti zažive u svom radu.

Manje od jedne trećine odraslih ljudi u SAD-u u svoje slobodno vrijeme bavi se nekom tjelesnom aktivnošću (primjerice, 30 minuta lagane tjelesne aktivnosti). Direktni troškovi tjelesne neaktivnosti u SAD-u iznose 24 milijarde dolara na godinu. Stanje u Hrvatskoj nije ništa bolje, može se čak reći i da je gore. Rezultati Prvog hrvatskog zdravstvenog projekta izneseni 2003. godine pokazuju da se vrlo malo ispitanika odrasle dobi, svega 17,1 posto muškaraca i 4,3 posto žena u slobodno vrijeme (u prosjeku oko triput na tjedan) bavi nekom tjelesnom aktivnošću.

Ali, kako danas nemati višak kilograma, kad se gotovo svakodnevno na tržište izbacuju novi ‘zdravi’ proizvodi? Istraživanja pokazuju da je u skupinama nezdrave hrane, a to su grickalice i gazirana pića, zabilježen porast lansiranja tzv. zdravijih proizvoda u 2006. u usporedbi s 2003. godinom. No, u stvarnosti, samo je jedan od tri ‘zdrava’ proizvoda namijenjena djeci dobar za zdravlje. Ponašanje nekih proizvođača doista je beskrupulozno. Može se reći da proizvođači hrane i njihov marketing upravljaju kontrolom tjelesne težine populacije, a time i narodnim zdravljem. Mnogi proizvodi ne smiju se klasificirati kao zdravi; oni su samo malo manje štetni od svojih ‘roditelja’.

Ogromni novac troše se na saniranje posljedica prekomjerne tjelesne težine. Osobe koje imaju problema s težinom češće obolijevaju od povišenog krvnog tlaka, povišene razine triglicerida i kolesterola u krvi, bolesti srca, dijabetesa tipa 2 te nekih vrsta tumora. Procjena je da problemi tjelesne težine u SAD-u odnose 10 posto svih troškova u zdravstvu, a u nekim europskim zemljama šest posto. U direktne troškove ubrajaju se liječnički pregledi i lijekovi, a u indirektne i ono što najviše brine poslodavce – smanjena produktivnost rada. Jedna je analiza pokazala da problemi s težinom stoje SAD 117 milijardi dolara na godinu. Od toga su direktni troškovi 61 milijarda dolara, a indirektni neznatno manji, 56 milijardi dolara. Zna se tko namiruje troškove: kupci i porezni obveznici, građani.

U borbi protiv pretilosti prvi će se na udaru naći televizijsko i internetsko oglašavanje te marketinške kampanje. Smatra se da reklame štetno utječu na stav djece o hrani i na njihov odabir. Velika Britanija, Rusija, Francuska, Španjolska i Latvija već su potpuno zabranile reklamiranje ‘junk’ hrane.

Čak su se industrija i neke poznate kompanije (s jakim brendovima) složile da djecu treba više štititi pa je podržano skidanje televizijskih reklama s programa u vrijeme kad su djeca najčešće pred televizorom, kao i izbacivanje automata s čokoladicama i gaziranim pićima iz škola i drugih mjesta gdje se mladi okupljaju.

Ostaje otvorenim kada će zdravlje i dobrobit čovječanstva, a posebice djece postati važan dio gospodarske brige.

Kako se Europi ne bi dogodilo sve što i drugima, zajednica je postavila temeljne strategije buduće borbe protiv pretilosti: ukloniti (smanjiti) potpore za masti, ulja i šećer; graniti dostupnost ‘junk’ hrane, i to ne samo u školama; kontrolirati reklamiranje energetski bogate hrane, posebno one u vrijeme dječjih programa; reklamirati voće i povrće i promovirati tjelesnu aktivnost posebice pješačenje i biciklizam kao alternative automobilima i javnom prijevozu, što zahtijeva prilagodbu gradskih ulica.