KAGARLICKI

Kao gorljivi kritičar starog tipa komunizma, kakav je vladao u Rusiji i SSRR-u, Boris Kagarlicki, direktor moskovskog Instituta za globalizaciju i socijalna kretanja, danas je jednako oštar kritičar suvremenoga parazitskog kapitalizma koji uništava sve na čemu raste. Potvrdu za svoju tezu nalazi u najvećoj krizi suvremenog vremena, koju je potaknula neizmjerna pohlepa.

Jesmo li napokon dotaknuli dno krize ili joj se još ne nazire kraj? U ovom trenutku vjerojatno nema važnijeg globalnog pitanja koje čeka odgovor. Dok tisuće analitičara diljem planeta ispred svojih kompjutorskih prozora u svijet iščitavaju oporavak iz zelenila burzi, jedan osamljeni glas s Istoka upozorava da bi nas najesen mogao pogoditi pravi ekonomski meteor. Direktor moskovskog Instituta za globalizaciju i socijalna kretanja Boris Kagarlicki predviđa novi krizni udar, osjetan pad cijene nafte i drugih strateški važnih sirovina, val bankrota i stečajeva, porast nezaposlenosti.

Na temelju čega on previđa takve strahote? Globalna ekonomska kriza proteklih je mjeseci obuzdana samo zahvaljujući golemim iznosima dolara, eura, jena… koji su diljem svijeta vlade ubrizgavale ugroženim kompanijama i bankama. Više od dvije tisuće milijarda ‘darovanih’ dolara globalnoj je privredi omogućilo da se riješi prijašnjih dugova, plati tekuće narudžbe i ugovori nove.

• Financijske su veze među kompanijama ponovno normalizirane, tržišta kapitala počela su nadoknađivati gubitke, porasle su i cijene sirovina – uz veliko ‘ali’! U cjelini gledano, potražnja se nije oporavila – upozorava Kagarlicki. Umjetno povećanje platežnih mogućnosti biznisa samo je minimalno utjecalo na stabilizaciju potražnje. Novac namijenjen oživljavanju proizvodnje nije raspoređen ravnomjerno, nego je uglavnom pao u ruke krunnih poduzetnika, što nije rezultiralo očekivanim učincima, objašnjava svoju viziju Kagarlicki.

Skok cijene nafte prije nekoliko mjeseci nije bio posljedica realnog rasta potražnje, nego očekivanog poboljšanja globalne ekonomske situacije. Većina velikih multinacionalki uspjela je odgoditi isplatu obveza, ali ne i trajno i zadovoljavajuće riješiti dugove. Rentabilnost im zato pada. Nepovoljan ishod mogli bi odgoditi jedino novi državni paketi financijske pomoći, no državne su blagajne gotovo presušile, što novi val krize čini posve mogućim.

U skladištima rastu zalihe robe jer nema potražnje. Stabilizacija se približava svome kraju, koji će nastupiti potkraj ljeta – katastrofičan je Kagarlicki. Takav je scenarij još katastrofalniji za nas koji živimo u malim geografskim nišama okruženi kapitalom razvijenih, bez kojeg nema ni milimetra pomaka nabolje. I zato bismo svojevrsno proročanstvo u širem političko-ekonomskom krugu vjerojatno nedovoljno poznatog ruskog marksista trebali shvatiti barem kao upozorenje, ako ne i (pre)ozbiljno.

Taj 51-godišnjak dojmljiva izgleda koji već na prvi pogled sugerira drukčiji svjetonazor i ‘pomaknuto’ razmišljanje u odnosu na ‘mainstream’ ruski je teoretičar i sociolog, politički disident u SSSR-u, ali i u postkomunističkoj Rusiji. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća studirao je kazališnu kritiku, no izbačen je sa studija i osuđen na dvije godine zatvora zbog antisovjetskih aktivnosti tijekom 80-ih godina. Međutim, zatvor ga nije slomio: odmah nakon izlaska objavljuje svoju prvu knjigu ‘Intelektualci i Sovjetski Savez od 1917. do danas’ koja je osvojila Deutscher Memorial Prize. S početkom kraja staroga Sovjetskog Saveza i usponom Mihaila Gorbačova dopušten je da završi studij, no on se odmah uključio i u politički život nove Rusije. Godine 1990. postao je koordinator Moskovskog narodnog fronta, izabran je u Moskovsku gradsku skupštinu i Rusku socijalističku partiju. Novu, Radničku stranku pokreće 1992., a bi samo godinu dana poslije ponovno bio uhićen kao oponent Borisu Jeljinu tijekom ustavne krize 1993. No drugi put nije ‘zaglavio’ na dulje vrijeme. Zbog međunarodnih je protesta ubrzo pušten, ali uz gubitak političkih položaja. Ako ništa drugo, zatvor je zaslužan za njegovu novu knjigu ‘Kvadratni kotač: kako je ruskaja demokracija iskočila iz tračnica’.

Nekako usporedno s tom objavljenom knjigom počinje njegov uspon u akademskoj zajednici. Najprije postaje istraživač u Institutu za komparativne političke studije Ruske akademije znanosti, zatim profesor političkih znanosti na Moskovskom državnom fakultetu, Moskovskoj školi za sociološke i ekonomsko znanosti te na Institutu za sociologiju Ruske akademije znanosti. Danas je direktor moskovskog Instituta za globalizaciju i socijalna kretanja s 15-ak objavljenih knjiga i stotinjak zanimljivih eseja, članaka i radova objavljenih ponajviše u novinama. Za sve čitatelje kritički nastrojene prema krizi i kapitalizmu koji s njim žele preispitati sustave s kojima živimo evo još nekoliko magnetski privlačnih eseja Kagarlickog: ‘Sumrak globalizacije: vlasništvo, država i kapitalizam’, ‘Novi realizam, novi barbarizam: socijalistička teorija u eri globalizacije’, ‘Crna mačka u mračnoj sobi’, ‘Klasna svjesnost i goli kralj’. Tko ga ne bi čitao?

Kagarlicki dakle nije klasični ekonomist (nije to ni prema zvanju) koji samo tumači pokazatelje. On je filozofski analitičar ukupnih društvenih događanja koji povezuje i tumači baš sve, pravilno shvaćajući da se svjetske ekonomske i financijske tokove ne može analizirati, još manje predvidjeti, same za sebe, kao da nisu dijelom svih drugih niša društvenog života globaliziranog svijeta. Kao gorljivi kritičar starog tipa komunizma, kakav je vladao u Rusiji i SSR-u gotovo cijelo prošlo stoljeće, Kagarlicki je danas jednako oštar kritičar suvremenoga parazitskog kapitalizma koji uništava sve na čemu raste. Potvrdu za tu svoju tezu nalazi upravo u najvećoj krizi suvremenog vremena koju je potaknula neizmjerna pohlepa.

U zanimljivoj raspravi nazvanoj ‘Povratak u budućnost, povratak socijalizmu: socijalizam za buržoaziju’ Kagarlicki je postavio pitanje na koje će netko morati odgovoriti jednom kad kriza ugasne: tko je kriv (zna se) i tko će odgovarati (ne zna se) za izbijanje svjetskoga financijskog kaosa? U toj je raspravi prije nekoliko mjeseci to slikovito objasnio sudionicima.

• Na jednom od brojnih sastanaka o krizi naletio sam na predstavnika velike ruske banke koji se usudio reći nešto što me doslovno zaprepastilo. Rekao je da su za krizu krivi prije svega obični ljudi, građani. Da se narod nije uspanio i povukao novac sa svojih računa, ne bi nastali financijski problemi u bankama. Tako su nas sami štediše uvalili u nevolje. Potrošači su nas pak iznevjerili kad su počeli manje kupovati. Da se to nije dogodilo, krize ne bi bilo – žučno je prepričavao Kagarlicki.

• Šokiran, tog je bahatog ruskog bankara nazvao ‘hutspah’. Riječ je o posebnom nazivu na jidišu za osobu koja je ubila roditelje, a onda na sude nju moli suce da joj ublaže kaznu jer je – siroče! Ta riječ, misli, najbolje opisuje moral biznismena i vladinih službenika, i to ne samo ruskih.

Najgore je, kaže, što biznismeni misle da je krizu potaknulo neprimjereno ponašanje običnih ljudi koji su, prije svega, žrtve krize. Takva je logika, zapravo, posljedica odluka donesenih na Londonskom samitu G-20 od kojih je jedna ‘dar’ od pet bilijuna dolara za financiranje oporavka svjetske ekonomije. Tako će se novac poreznih obveznika iz cijelog svijeta utrošiti za plaćanje dugova i devaluiranih zaloga, a ne za rast proizvodnje i poticanje potrošnje.

• Naravno, ljudi su krivi što kupuju manje, što drsko ostaju bez posla i što povlače novac s nepouzdanih bankarskih računa. Biznismeni se pak izvlače svojim pogrešnim odlukama, uključujući protraćen novac, neodgovorne investicije i prijevare. Mi ćemo platiti njihove pogreške, izravno ili neizravno, porezima ili kad inflacija, koja će pratiti masovno ubrizgavanje državnog novca u ekonomiju, devalvira našu štednju – proročanski upozorava.

Kagarlicki postavlja tezu koju u svojoj glavi vrti svaka žrtva krize, svaki obični stanovnik krizom pogođenih zemalja. Pad proizvodnje neće se zaustaviti, kao ni zatvaranje propalih poduzeća. Darovanje novca bankama i velikim korporacijama ne samo da neće uspjeti otkloniti temeljne uzroke recesije nego će ih dodatno produbiti. Štoviše, financiranjem korporacija i podupiranjem institucija odgovornih za krizu vlade dodatno pogoršavaju stanje. Ako ti ljudi nisu znali učinkovito upotrijebiti vlastiti novac, kako možemo biti sigurni da će novac poreznih obveznika upotrijebiti kako treba, pita se Kagarlicki. Još je važnije koje će konačno stajalište zauzet svе vlade koje tako obilno pomažu pošumljim financijskim divovima.

• Zalažu li se vlade za slobodno tržište, neka oni koji su te pogreške napravili bankrotiraju. Ali ako se zalažu za državnu intervenciju, neka prestanu govoriti o slobodnoj trgovini, sve tostiti privatnog vlasništva i konkurenciji. Nažalost, svjetski su lideri odlučili kombinirati najgora obilježja tržišnog kapitalizma s najneučinkovitijim oblicima državne regulative. Danas konkurencija i tržište rada postoje za obične radnike, a protekcionizam i državna pomoć samo za krupni kapital. Socijalizam je pred vratima, ali taj je samo za kapitaliste! Proleteri će morati živjeti u vrijeme kapitalizma sa svim njegovim užasima koji izgledaju upravo kao ilustracije stare sovjetske propagande – uvjeren je Kagarlicki.

Koliko je u pravu, dokazuje i novo izvješće kreditne agencije Moody’s prema kojemu ruske banke trebaju čak 40 milijardi dolara novog kapitala jer nikako ili teško vraćaju dugove zbog naglog pada cijena robe i preusmjevanja stranih ulaganja.

Kagarlicki svojim preispitivanjem temelja funkcionaliranja suvremenog kapitalizma dokazuje da najzanimljivije kritike, ideje i novi pogledi još dolaze s lijevog intelektualnog krila. Doduše, mogla bi se povući paralela s ‘Doktrinom šoka’ američke novinarke, spisateljice i aktivistice Naomi Klein. No ona je krenula drugim putem, razotkrivajući svoje-vrstu urotu kapitala. Suvremeni kapitalizam karakterizira privatizaciju najvažnijih državnih resursa, rezanje javnih troškova i potpuna liberalizacija korporacija, što rezultira bogaćenjem vrlo malo ljudi, a osiromašenjem velikog dijela stanovništva, dužničkom eksplozijom i tržištem kojim upravljaju svjetske korporacije i centri financijske moći. Istražujući križanje superprofita i megakatastrofa, Klein je jednostavno minirala tezu da je slobodno tržište rezultat demokracije – njime danas vladaju financijski moćnici. Nekažnjeno i nagrađeno obilnom državnom pomoći. Zvuči upravo poput socijalizma za buržoaziju Kagarlickog, zar ne?

Iako to Klein u svojoj knjizi izrijekom ne kaže, Kagarlicki i ona dodiruju se u još jednom zaključku (u koji bismo lako mogli ugurati i naše (ne)prilike). Današnji kapitalizam (ne samo u Rusiji) ne podnosi uređenu pravnu državu, bar ne još 20, godina dok je sadašnja vladajuća generacija živa. Kad bi društvo imalo barem minimum poštovanja prema zakonima i ljudskim pravima, većinu bismo današnje ekonomske i financijske elite morali strpati u zatvor!