Marina Vukušić

Želju redovitog gosta određene destinacije da jednoga dana tamo počne i živjeti tijekom turističke povijesti vrlo dobro pamte francuska Azurna obala, a poslije i Španjolska. Takav je trend unatrag desetak godina od Istre gotovo počeo stvarati njemačko govorno područje, a i dalmatinski otoci sve su više dio iste priče.

Iako daleko od Europe, i Tajland bilježi sve veći broj takve vrste novih stanovnika. Osim odlične klime i niskih cijena života on zainteresirana, međutim, nudi i nestvarno jeftine nekretnine. Nove kuće od 100 kvadrata tamo se u ‘prvom redu do mora’ mogu kupiti već za 60-ak tisuća eura. Vrt uz kuću obvezan je i nikad nije manji od 500-tinjak kvadrata. Raspitujući se u agencijama za cijene došao sam do jednostavnog zaključka: čak i da želim kupiti vilu za pola milijuna eura teško bi mi mogle naći nešto tako skupo. Ta bi vila tada imala desetak spavaonica, bazen, dnevni boravak velik poput dvorane, a park poput Plitvica. Iako silno različitih cijena i na tom polju, Tajland se može usporediti s Hrvatskom. Naime, i tamo je nekretninu najzgodnije kupiti tako da se u tu svrhu otvori tvrtka.

Kaže se da tko jednom posjeti Tajland tamo se uvijek vraća. Iako znam da se slične floskule koriste i drugdje, ove sam se odlučio striktno pridržavati. Tako je bilo i ovaj put. Desetosatni let preko Beča, izlazak u Bangkoku. Vrućina i vlaga ubrzo učine svoje, obliju me znojem i umalo obore na ulašteni pod, ali već sam se naviknuo… Jednako kao što pamtim da je bacanje opuška na tlo u Tajlandu prekršaj ‘težak’ 50 eura ili trećinu tamošnje prosječne plaće. Nijedna od tih brojki nije se do danas promijenila. Promijenilo se nešto drugo.

Naime, svijet trese recesija. Niti Tajland od nje nije i ne može biti izuzet. Pitanje je stoga bilo kako se bori protiv njezinih posljedica. Iskustva s katastrofama u ovom tisućljeću Tajlandani imaju napretak. O brutalnoj korupciji koja tamo vlada da i ne govorim. Desio im se SARS, pa tsunami, onda ptičja pa svinjska gripa, a u konačnici i politički sukobi crvenih i žutih majica koji su blokirali aerodrom, jedan međunarodni samit…

Kako su putovanja i turizam u pravilu prve žrtve svake krize, trebalo je provjeriti jesu li one počele padati i na tome tako posebnome mjestu. Je li možda čak i tradicionalan tajlandski osmijeh postao kiseo?

26 milijardi dolara iznosio je lanjski prihod Tajlanda od turizma. Ovogodišnji gubitci procjenjuju se na 4 milijarde dolara.

Za Bangkok se kaže da se tu na dan može obaviti samo jedan posao. Promet je, naime, takav da zbog čepova, zastaja i blokada stotine tisuća skupih Toyota, Mercedesa i Hondi jednostavno satima staje. Alternativa je podzemna željeznica kao i ona zračna ‘Sky Train’ koja se uzdižla 20-ak metara iznad ulica, na periferiji prljavoj od Jakuševca, a u centru ‘uglancanijem’ od Dubaia. Cijena vožnje u njima iznosi 4,5 kune. Tek je nešto jeftinija od taksija ili ‘tuk-tuka’, otvorenih trokoliča čiji se vozači radi cestovnih vraćom mogu kandidirati za luđake godine. Ljudska košnica, ali i turistički ‘hot spot’ na prvu je izgledao pun. Kao i inače. Koliko je od tih prolaznika turista, bilo je ključno pitanje. Kakav je booking u hotelima? Onaj u kojem sam odsjeo, Radisson, oko 50 posto. Unatoč pet zvjezdica, soba, a ne krevet, tamo danas stoji oko 50 eura na dan.

Tajlandska BDP o turizmu ovisi samo 6,5 posto, pa nema važnost našega nacionalnog. Ipak za razliku od ministra Bajsa, koji se s brojkama snalazi kao slon u staklarskoj radnji, njegov tajlandski kolega prije mjesec dana rekao je da će ove godine njegov resor izgubiti bar četiri milijarde dolara.

Pad dolazaka stranih gostiju najveći pesimisti procijenili su i do 50 posto, ali u to je teško povjerovati. Lani ih je bilo 14 milijuna i na njima je ostvareno 16 milijardi dolara prihoda. U prosjeku su ostajali devet dana i trošili oko 90 eura na dan. Specifično je to da je 63 milijuna državljana Tajlanda u istom razdoblju zabilježeno kao 83 milijuna domaćih gostiju koji su vlastitom nacionalnom turizmu omogućili prihod od dodatnih 10-ak milijardi dolara.

No, ono po čemu se tajlandski turizam može povezati s hrvatskim jest činjenica da je do sada više od 50 posto njegovih inozemnih gostiju dolazilo iz susjednih zemalja. Ono što su njima bili Malezijci i, rečimo, Kinezi nama su Slovenci i, primjerice Tajlani. Kako je Kina svojim državljanima zabranila većinu turističkih putovanja izvan države dok kriza ne prođe, Tajlandani su se na vrijeme dosjetili kako doskočiti jadu.

Direktor jednog od najvećih tajlandskih hotelskih poduzeća Amari Škot David Cumming, objasnio je koja je formula upotrijebljena.

• Mi smo još lani u ožujku shvatili što će se dogoditi na svjetskim tržištima. Umjesto promidžbe u Zapadnoj Europi ili u Kini, pokrenuli smo kampanje u Indiji, Pakistanu, Iranu… Te su države pokazivale najmanje slabosti. Zbog njih smo morali spustiti cijenu 35 posto, ali smo to nadoknadili popunjenosću hotela. Prijašnjih godina u ovoj smo sezoni imali 50 posto bookinga, a sada gotovo 70 – naveo je Cumming.

Doda li se tome da je u međuvremenu znatno…

Mi nudimo more, ali ono nije najljepše. Mi nudimo i ukusnu hranu, ali što je s drugim brilljantnim kuhinjama? A zabava? Niz puta sam se pred poslovnim partnerima osramotila u Dubrovniku jer nismo imali kamo otići. Ovdje je jedina dvojba kamo prvo izaći liberalizirana i politika radnog vremena, pa ga zapravo kada traje zabava uopće i nema, kockice u onoj usporedbi sve se sigurnije slažu.

Naime, u Tajlandu se zaista ima što raditi. Zabava i provod na prvom su mjestu. Seks-turizam jest, doduše, silno raširen, ali Tajland ipak nudi mnogo, mnogo više od toga. Na sjeveru se odlazi na safari uz rijeku Kwai. Tamo se može vidjeti slonove i tigrove, leoparde i zmije. Atrakcija su i narodi Moons i Padaung, poznati po prstenovanju ženskih vrata. Poznatih tajlandskih masaža za 50 kuna/sat ima svugde. Bangkok nudi i šoping megacentre. Na jugu se gleda šou s krokodilima i delfinima, a tisuće otoka nude pješčane plaže kao iz filma ‘Žal’. Nakon svega postaviti pitanje o tome zašto ljetovati negdje na Jadranu, a ne u Tajlandu valjalo je postaviti šefici Odjela dalekih putovanja u Atlas Airtoursu Marini Vukušić. Ona je nedavno u tu zemlju povela grupu od 15-ak domaćih turističkih djelatnika kojima je cilj bio ne samo vidjeti Tajland već i štošta naučiti od njegovih zaista spremnih hotelijera i agenata.

Nakon 25 godina rada u turizmu, koji je uključivao i život na mjestima poput Maldiva, smatram da bi naši djelatnici iz te branše zaista već jednom trebali proširiti svoje vidike. Naš turizam i jest na niskim granama jer ljudi ne znaju kako to drugdje izgleda.

Čak i po redovitoj cijeni karte se mogu dobiti po 600-tinjak eura plus pristojbe. Dakle, iako je izračunati da se u Tajland može otići za približno jednaku količinu novca kao da se ljetuje u Hrvatskoj. Doživljaj je pak neusporediv.

Gostiju trenutačno ne manjka iako se po potrošnji ipak vidi da svijet trese recesija. No, mi sobe čak i izvan sezone popunjavamo oko 70 posto. Jedino su gosti pomalo drugačijih nacionalnosti nego prije.

Umjesto promidžbe u Zapadnoj Europi ili u Kini, pokrenuli smo kampanje u Indiji, Pakistanu, Iranu… Te su države pokazivale najmanje slabosti. Zbog njih smo morali spustiti cijenu 35 posto, ali smo to nadoknadili popunjenosću hotela.

U gostitelji su posebna priča. S obzirom na to da sam pušać, a zabrana je tamo na snazi kao da ju je donio ministar Milinović, bojao sam se politike zatvorenih vrata. Ali ne. Kad bi shvatili što me muči, dopuštali bi mi taj porok gdje god bih poželio. Piće je bilo jeftino do granica neisplativosti onome tko ga prodaje (sok sedam kuna, a pivo do maksimalnih deset). Hrana jeftinija nego kad si je sâm pripremam kod kuće. Ručak za tek 30 kuna u nekom malom restoranu ili već za 10 negdje na cesti. O žoharima koji se tamo nude kao specijalitet, obećao sam da neću previše pričati.

Što je pak s malim hotelijerima upitao sam jednoga od njih u samom središtu grada, nadomak Nana Plaze, jednog od središta noćnog života Bangkoka, ali i cijele države. Francuz Michel hotel sa 20 soba Star Inn vodi već godinama pa se već smatra stručnjakom. Iako smo u samom srcu grada sobe su po 80 kuna za noć. Plus doručak. Sve je čisto i uredno, blizu je… – nabrajao je pritom zaista pokazujući prostor dostojan gosta željnom minimalnom srednjem standarda. ‘Platiš dvije noći i dobiješ tri’ nastavljao je dotatno me nutkajući kubanskim cigarama. Okružen ženama upitnog morala i muškarcima koji žele oboje, popularnim transvestitima ‘lady boysima’, salonima za masažu i tišćama prolaznika, on nije imao problema s bookingom.

Vrijeme u Tajlandu, pa čak i kad je kriza, drugačije protječe pa tamo nema mjesta ljudima sklonim pretjeranom stresu. Taj luksuz valja ostaviti kod kuće, kao i kravatu poslovnjaka koji ovim dijelom svijeta najradije hodaju u potkošulji. Kome zazvoni mobitel i on se javi, nepisano je pravilo ovih ulica, taj potvrđuje svoju nebitnost. Nipošto obratno.

Valjalo se napokon prebaciti na more, ta znamo da je tajlandsko toplo i tako primamljivo. Muči li i njih na pješčanoj obali kriza? Pattaya je svakako jedno od mjesta koja bismo mogli nazvati lakmus papirom trenutačnog stanja stvari. Kad govorimo o zabavi, ali i ako spomenemo recesiju. Grad od nekih pola milijuna duša, oko 120 kilometara udaljen od prijestolnice, većina njegovih gostiju zove planetom daleko od Zemlje. Ovo središte noćnog života Tajlanda već je godinama omiljeno odredište hrvatskih turista. Treba priznati – nije baš kao Zrće, ali sa svojih 5.000 lokala i klubova valjda u nečemu vrijedi.

Direktor Prodaje Austrian Airlinesa za Hrvatsku Zoran Križmančić, i sâm zaljubljenik u Tajland, privatno ali i radi niza jeftinih karata koje za tu destinaciju već godinama prodaje, objasnio je kako interes za to putovanje nipošto ne opada. – Mi u Austrianu često imamo akcije tijekom kojih nudimo povoljnije karte. Ako netko ide na godišnji odmor i računa i na vrlo jeftin smještaj i izvanpansionsku potrošnju, lako je izračunati da se u Tajland može otići za približno jednaku količinu novca kao da se ljetuje u Hrvatskoj, pa čak i manju ako mislimo na Hvar ili Dubrovnik. Doživljaj je pak neusporediv – kaže Križmančić.

Da je i šire globalno tržište prepoznalo tu činjenicu dokazuju stotine reklama na ruskom jeziku. Gost je kralj, znaju u Pattayi, pa mu se i prilagodavaju bez uvrede tipa ‘što će nam ovi ili oni gosti’. Zato tamo nude i američke hamburgere, njemačke kobasice ili irsko pivo na pinte. Nitko pritom ne ‘grinta’ da to baš i nije primjereno uz ‘njihovo more’. A kada tamo dođu Hrvati i oni ubrzano postanu kraljevi poput Rusija. Naime, u Pattayi sam se, uza spomenute hrvatske turističke radnike, zatekao baš onoga dana kad su Bilić Boysi na Maksimiru igrali protiv Ukrajine. Gdje gledati utakmicu? Uspio sam naći Engleza koji će nam satelit okrenuti baš tamo gdje treba. Nekadašnji stanovnik Leedsa Colin Wood u Pattayi vodi hotel-restoran The Football Club. Na ulazu je izvjesno i našu zastavu, a kad je te noći vidio 12 Hrvata preko ‘youtueba’ je uspio pronaći čak i neke Thompsonove budnice. Zbog krize ili ne, obradovao nam se silno. Jutro je donijelo hladne glave, pa smo osim o nogometu popričali i o biznisu. On sam, nakon tamo tako tipične ženidbe s Tajlandom Dham, više nikad nije ni pomislio živjeti drugdje. U hotelu nudi 15-ak soba po cijeni od 100-tinjak kuna. Osim klimatizacije, sefa i velike kuponaice, sav je namještaj posve nov, a minibar jest bar, ali nipošto mini. Ide li mu nakon ovoliko uloženog truda? Englez zaražen virusom osmijeha – Kao i u ostatku ove zemlje tako je i kod mene na snazi recept; biti nasmiješen i ljubazan – rekao je Wood.

Nasmijali smo se zatim na račun maliganima sklonih Rusi i impresioniranih Iranaca, snimanju minikamerama općenjenih Indijaca pa netko sa strane u to dobaci i istinit podatak da je Tajland najveći izvoznik riže na svijetu. Eh, da je samo to, mrljajm sebi u gradu prisjećajući se skorog povratka kući. Kod nas dolazi ljeto. Kriza je već došla. Možemo li i mi sami štogod naučiti ovako daleko od Jadran? Svakako mnogo toga kad je riječ o ljubaznosti ugostitelja, o ponudi i manje pohlepnom formiranju cijena, o provodu za čije bi potpuno razumijevanje definicije trebali posegnuti za nekim tajlandskim Klaićem. Odlučio sam uslijed svega da ipak neću sugerirati previše. Tek možda sjedanje u avion koji za deset sati svakoga može preseliti u zemlju osmijeha. Istu onu u kojoj su ga čak i u krizi spremni pružiti svakome. Strah me zato za kraj jedino bilo činjenice da je svijet postao globalno selo, kao što se kaže. Znači li to da je Tajland kao golub postao izvjesnija opcija od nekog vrapca koji drugdje bježi iz ruke? Odgovor na to pitanje, barem u našem dijelu Europe, trebao bi postati poznat već s prvom listopadskim kišama – čitaj, izvješćima o uspješnosti sezone.