razgovarao VANJA FIGENWALD

Svjetska banka tvrdi da će globalno gospodarstvo zabilježiti pad od tri posto ove godine, MMF da ga očekuje rast od 2,4 posto sljedeće godine, a Središnja europska banka tipuje na pad gospodarske aktivnosti u eurozoni od 4,6 posto.

Simplifikacija teze Karla Marxa reći će da kvantiteta u konačnici rada kvalitetu, no pitanje je može li se to načelo primijeniti i na nezaustavljivu bujicu prognoza i nagađanja kojom je svijet zatran otkad je počela svjetska ekonomska kriza. Koliko su tihi i neuočljivi bili prije početka krize, koju kao da nitko nije vidio, a oni koji jesu bili su ignorirani, toliko su posljednju godinu razni analitičari, ekonomisti, gurui, menadžeri, političari, institucije, meteorolozi i sve ostale zainteresirane stranke agilni u ispaljivanju prognoza o kretanjima i trajanju recesije. Sezona pogađanja je otvorena, a raznolikosti u ponudi ne nedostaje. Naravno, najzanimljivije je da u loptanju s datomom i satom prestanka krize uglavnom prednjače loše i katastrofičarske predožbe kojima se valjda želi kompenzirati izostanak točne i precizne prognoze kad je to bilo najvažnije – prije nego što je lavina krenula. Ruku na srce, zapravo je sasvim nebitno znati kada će kriza točno proći s obzirom na svu silu mjera koje se dnevno poduzimaju jer će ona, očito, proći najbrže moguće i ni sekundu prije. Ipak, kroz maglu naziru se i neke zrake sunca. Naravno, legitimno je pokušati analizirati tešku situaciju i odrediti kamo se kreće, ali pitanje je kvalitete i uporabne vrijednosti dosad viđenog, kao i toga odakle prognoza dolazi.

Nedavno je National Institute of Economic and Social Research iz Velike Britanije shvatio da Britanija zapravo već dva mjeseca uopće nije u recesiji, zato što razina proizvodnje bilježi rast već dva mjeseca zaredom, iako, napominju analitičari, nije moguće jednoznačno odrediti kretanje nacionalne ekonomije, što znači da negativnih kvartala još može biti. Negdje u to isto vrijeme i ministri financija osam najrazvijenijih zemalja svijeta ustvrdili su da se počinju nazirati ‘znakovi stabilnosti’ te su shodno tome već počeli pripremati teren za prestanak izvanrednih mjera, opet ostavivši prostora da stvar još nije baš sasvim gotova tvrdnjom kako je situacija ‘i dalje neizvjesna’. Možda da, a možda i ne.

S druge strane, Svjetska je banka odlučila zainta-titi se, ili je možda jednostavno zakasnila s praćenjem trenda, što joj se često događa i u posljednjem je obraćanju svijetu ponudila pesimističnu sliku u kojoj će svjetsko gospodarstvo zabilježiti pad od tri posto. Revizija je to njihove prijašnje prognoze o padu od 1,75 posto. Danas je pad tri, jučer je bio 1,75, sutra valjda rast od deset posto. Kao da se igraju mačke i miša, bratski MMF je odjednom odlučio da stvari i nisu tako strašne, upravo kad je Svjetska banka počela hvatati korak. Prema njemu, svijet očekuje rast od 2,4 posto sljedeće godine iako se posljednjih mjeseci svojski trudio dokazati da nas potkraj ove ili početkom sljedeće godine očekuje – Armagedon.

Britanski je pak Daily Telegraph vrlo sumorno rasprošten posljednjih tjedana i, među ostalim, prenosi tvrdnje Dejana Krušeca, ECB-ova stručnjaka za financijsku stabilnost, koji je izrazio sumnju u sposobnost banaka da prebrode krizu u slučaju da se ona otegne. Znači, možda mogu, ali onda opet, možda i neće moći. Hrabra izjava nakan što je velik dio svijeta uvjeren kako banke više nisu prioritet, odnosno da je taj dio priče saniran. Daleko je grozomorniji bio Telegraph u svojoj analizi makroekonomskih pokazatelja. Zlovoljni Britanci idu toliko daleko da trenutačnu krizu smatraju gorom od Velike depresije, potkrepljujući tu tvrdnju podatkom da je pad industrijske proizvodnje u Njemačkoj i anglosaksonskom svijetu isti kao što je bio tih kobnih 30-ih godina prošlog stoljeća, a čak je i veći u Japanu, Francuskoj i Italiji. Neselektivna usporedba svijeta tada i danas, očita je banalizacija. Nadalje, uz pregršt podataka, Telegraph poentira da izvozne ekonomije ne mogu očekivati povratak na istu razinu potrošnje u tradicionalno potrošačkim društvima, ponajviše američkom. Moglo bi se, doduše, ustvrditi da dotične novine promašuju poentu jer izvozne zemlje ne očekuju povratak na staro, već svoju proizvodnju polako preusmjeravaju ili na domaće ili na druga nedovoljno penetrirana tržišta, koja još nudi znatan potencijal za rast. Kladiti se na ponovno napuhavanje potrošačko-dužničkog balona ne bi bilo logično.

ECB, Središnja europska banka, svrstala se u mračnjake svojom posljednjom, dakako revidiranom prognozom, tipujući na pad gospodarske aktivnosti u europski u ovoj godini od 4,6 posto, a ne, kao što je prvotno smatrao, tek 2,7. Za razliku od drugih institucija, ECB baš inzistira na negativnom tonu, pa tako i sljedeću godinu smatra lošom za europska gospodarstva prognoziranjem pada od daljnjih 0,3 posto. Paul Krugman, kontroverzni nobelovac, svojim je najnovijim nagađanjima zadržao auru posebnosti nadmašivši sve ostale zlogube proroke tezom da će oporavak trajati između pet do deset godina, što, uz dužno poštovanje, zvuči krajnje neobzirno. Prvo, smjestiti ekonomsku prognozu u razdoblje od deset godina prilično je amaterski i, drugo, rastezanjem vremenskog raspona čovjek si drastično povećava šansu da bude u pravu jer je izvjesno da će u tolikom vremenskom rasponu doći do novog pada imajući na umu plesanje globalne ekonomije koja je u fazi temeljitog preslagivanja i čije kretanje ovisi o sposobnosti ključnih igrača da se suoče s realnošću (potrošnja ima svoja ograničenja, bogati više nisu isključivi nosioci ekonomskih politika, sustav ima ozbiljne greške i u ovom obliku nije održiv itd.).

Jedina je izvjesnost stoga neizvjesnost prognoza i nepouzdanost brojki. Neki još uporno čekaju grandiozni veliki prasak, drugi brzi izlazak iz krize, a svi zajedno se teško odlučuju ponuditi jednoznačnu i preciznu prognozu. Svi bi svakako ovaj put htjeli biti u pravu, kako god ispalio. Na kraju, izgleda da nam preostaje jedino intuicija uz trunku zdravog razuma.