Roditelji ne smiju odrađivati životne zadatke svoje djece

I mam sina koji još studira iako su svi njegovi prijatelji diplomirali i imaju posao. Bliži se vrijeme ispitnih rokova, a on prema mom mišljenju premalo uči. Čini mi se od ispita neće biti ništa. Fakultet je prilično zahtjevan i jasno mi je da bez fokusa na studij ne može očekivati rezultate. I sâm sam završio fakultet, i to uz rad, u četrdesetima, što mu često govorim jer ne želim da se muči kao što sam se ja morao mučiti. Ima sve uvjete za učenje, ali ipak želi potražiti posao i prekinuti studij. Kako ga natjerati da shvati da sâm sebi čini zlo?

Naše je društvo u posljednjih dvadesetak godina doživjelo priličnu preobrazbu, no samo kad je riječ o okolnostima i uvjetima u kojima živimo, radimo i u kojima stvaramo vlastitu budućnost. Ista se preobrazba, na žalost, nije dogodila u mnogim glavama, mnogim obiteljima, mnogim institucijama. Posljedica takve situacije jest da okolnosti koje nas okružuju ne vidimo u pravom svjetlu. I dalje očekujemo da će se netko (država, poslodavac, roditelji) pobrinuti za nas.

Međutim, stvarnost je drukčija. Banke naplaćuju svaki papir koji izade iz njihova sustava, školarina se već naplaćuje, mirovine su minimalna pomoć, a ne nešto od čega možemo pristojno živjeti kad nakon dugih godina solidarnog uplaćivanja u fondove i sami postanemo ‘prestari’ za posao. Radi se sve dulje i napornije, a oni koji ne shvate na vrijeme vrijednost znanja i obrazovanja nađu se u skupini onih koji na najteži način osjete što je kapitalizam. Samo oni koji su naj: najjači, najmudriji, najspobniji ili barem najspremniji – prežive. Kao roditelji imamo obvezu svoju djecu osamostaliti i osposobiti da prežive bez nas. Poučiti ih vještinama i znanju koje će im nedostajati da se jednog dana sami otisnu na uzburkano more života i prežive svaku buru i oluju. To ne znači da se katkad neće napiti vode, što roditeljima nije lako (preživjeti), ali i to je dio odrastanja i osigurava djeci da jednog dana kad roditelja ne bude nastave vrstu. Pupčana se vrpca mora prerezati ako želite da dijete koje je došlo na svijet preživi. Doslovno se reže na dan rođenja, a figurativno u trenutku odrastanja.

I to je sva mudrost, no mnogi ne uspiju taj zadatak obaviti do kraja. Naprave pogrešku u finišu. Divni roditelji, koji vole i brinu se za svoju djecu, često ih ‘dođu glave’ jer ne znaju kad je vrijeme da popuste stisak, da puste djecu da se otisnu na pučinu, da drugi put prerežu pupkovinu. Čini se da je upravo u tome vaš problem. Ono što kao roditelj niste napravili dovoljno dobro do sada – učinite sada. Poduprite svog sina u nastojanju da se osamostali.

Podržite ga i nemojte iz perspektive svojih godina gledati na ‘realnost’ koja ga očekuje. Ne objašnjavajte mu život kako ga vi vidite, taj ste posao već odradili. Pitajte ga: Kako ti u tome mogu pomoći? jer to što se osamostaljuje ne znači da ga trebate odgurnuti – samo znači da ne trebate umjesto njega odraditi njegove zadatke. Postavite i neke uvjete za pomoć koju mu pružate, primjerice mogućnost mjerljivosti rezultata koje postiže. Potaknite ga, ako možete, da ne odustane od obrazovanja tako da osjeti vašu potporu, ali i odlučnost da mu ne odabirete životni tok. Motivirajte ga ne prijeteći mu. Odradite ono što ste do sada možda propustili: pomognite mu da stane na noge, ali izmaknite se na vrijeme da vas ne upotrebljava kao štak jer inače nikad neće samostalno prohodati. Jasno mu dajte do znanja da je u vašem pristupu bilo pogrešaka i da shvaćate njegovu potrebu da sâm određuje svoju sudbinu. Međutim, dajte mu do znanja da ste i dalje njegovi roditelji i da vam se uvijek može obratiti za pomoć. Neka sâm procijeni kad mu je ona potrebna. Pustite ga da sâm odabere svoj put (u život), pa i da pogriješi. Nemojte mu svoju dobrotu naplaćivati prodikama poput: ‘Ja sam u tvojim godinama…’ Život ne ide unatrag.