Šest prosvjednih grupa

Seljaci su izašli na ceste i zatražili isplatu zaostalih potraživanja, višu otkupnu cijenu pšenice i zabranu uvoza poljoprivrednih proizvoda. Lipanj 2009.? Ne. Slični ljudi, slični zahtjevi, samo deset godina prije.

Kad su u lipnju 1999., a zemlja je i tada bila u recesiji (s padom od 1,5 posto i stopom inflacije od četiri posto), seljaci tražili pravdu, blokirali su prometnice u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Slavoniji. Ove su se godine odlučili za metropolu, što je dobar primjer svima koji planiraju štrajk: nikako ne treba otežavati promet na ‘sporednim’ cestama – sve se događa u glavnom gradu.

I dok su seljaci iskoristili zagrebačke ceste za prkošenje vladajućim strukturama, studenti, javni radnici i ugostitelji prijetili su, i još to čine, buntom na nacionalnoj razini. Međutim, očito je da u Hrvata lokacija prosvjeda ne čini toliku razliku, i vrlo bi im se lako moglo dogoditi, kao i seljacima, da se deset godina poslije okupe u isto vrijeme na istome mjestu. Naime, u praksi su za (ne)uspjeh prosvjeda najmanje odgovorni zahtjevi, a više dobar tajming, političke veze i, naravno, stanje državne blagajne.

Kako kaže politolog Nenad Zakošek, da bi štrajk uspio, treba imati političkog saveznika, jer pokazalo se da grupe koje nemaju zaštitnika ili predstavnika u Vladi nisu postigle mnogo.

• Sindikati javnih službi izabrali su pravi trenutak za štrajk, neposredno prije izbora, i poigrali dogovor, koji je, doduše, Vladina simbolična gesta. Studenti pak nisu dobili ništa, a seljaci bolje prolaze jer imaju lobističkog saveznika u Vladi. Takvo lobiranje uvijek je učinkovitije od protesta, pogotovo u ekonomijama koje, poput Hrvatske, imaju snažne političke mehanizme zaštite – kaže Zakošek.

Međutim, što je s onima koji nisu te sreće da im u najvišim strukturama sjedi moćan zaštitnik? U priču ulazi vještina pregovaranja, što je vrlo sklikat teren domaćih prosvjednika. Naime, teorija kaže da će javnim butnom najviše postići oni koji djeluju na duge staze, gdje su pregovori samo jedan događaj. U Hrvata prosvjednici ‘blitzkriegom’ dolaze do obećanja vlasti koja nakon nekog vremena, često zbog ‘novonastalih okolnosti’, ignorira dogovor. Iako će svaki od recentnih prosvjeda na ovaj ili onaj način ostaviti trag u društvu, ostaje činjenica da nijedan od njih nije bio trajnije intoniran.

Iako su zahtjevi nedavnih prosvjednika bili različiti, kao zajednički obrazac nameće se opća motivacijska struktura koja se može promatrati s dva aspekta. U prvom redu postoje skupine poput javnih radnika koje misle da je teret gospodarske krize nepravedno raspoređen, ali i one koje se osjećaju gubitnicima zbog nedovršenih reformi, poput studenata. Bez obzira na to kojoj skupini pripadali, savjetuje sociolog Drago Čengić, Vlada na zahtjeve prosvjednika ne bi smjela odgovarati samo da bi osigurala socijalni mir jer put do pakla, odnosno dublje krize, popločen je dobrim namjerama.

• Ako priču dobro argumentirate, moguće je vratiti se racionalnim temeljima koji bi teret krize ravnomjerno rasporedili na sve subjekte. Međutim, pitanje je koji je tip političara spreman to napraviti, odnosno koliko ih je spremano ostati pri nepopularnim mjerama i dobro ih objasniti. Umjesto toga Vlada na sebe još više navlači bijes određenih skupina društva tako što, umjesto da prilagodi domaći mentalitet Europi, radije kopira europsku praksu na vrlo rigorozan način. To najbolje pokazuje primjena Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda ili zabrana rada nedjeljom u jeku sezone. Tako vladajući nastoje disciplinirati mase dok u isto vrijeme proračunska disciplina puca zbog prosvjednika. Prosvjedi su predigra za vruću jesen, i brzo ćemo vidjeti koliko su Vladina obećanja nerealna – poručuje Čengić.

Za ekonomista Ljubu Jurčića obećanja su upravo to – nerealna.

• Potrošit ćemo tri milijarde eura više nego što zarađujemo. Netko će ostati bez tog novca – kaže Jurčić i dodaje da će obećanja biti dana na papiru, ali da se papir neće moći naplatiti.

Nimalo utješna nije ni njegova teza da bi jedino mljekari mogli imati izgleda da im se zahtjevi ispune.

• U ekonomskom smislu ne može dobiti nitko jer novca nema. Ako se ona podbac, hotelijeri neće moći podmiriti svoje obveze, isto neće moći činiti ni građevinari ako im npr. ne plati HAC, zatim svi oni koji su uzeli kredit od HBOR-a. Propustili smo posuđenim novcem pronaći način kako proizvoditi novac – kaže Jurčić.

Kad je riječ o mogućim novim prosvjednicima, Zakošek kaže kako mu je teško zamisliti da će se ugostitelji organizirati i štrajkati, nego da će dolaskom određenih grana u krizu prosvjedovati partikularne skupine iz proizvodnog sektora koje imaju političku i ekonomsku moć.

Međutim, s obzirom na praznu državnu blagajnu pitanje je koliko će tko od njih moći unovčiti obećanja koja će im široke ruke dati država.