Tek naoko, gledajući strogo formalistički, mogu iznenaditi nastojanja predsjednika Mesića da izabere svog nasljednika na Pantovčaku. Naime, predsjednik će u tim izborima biti samo jedan glas, a jedan glas ne može izabrati budućeg predsjednika države. Ipak, još od prošle jeseni predsjednik je preko sebi sklonih medija počeo pripremati teren za vlastiti utjecaj na izbor nasljednika. Posljednja je preferencija – novi bi predsjednik trebao biti antifašist. S obzirom na to da postaje izgledno kako bi HDZ-ov predsjednički kandidat mogao biti Ivo Sanader, aktualni je predsjednik lansirao političku inicijativu okupljanja nove hrvatske ljevice, odnosno hrvatske varijante ‘trećeg puta’. Nakon odlaska s Pantovčaka okupio bi oko sebe male stranke poput Pusić-Čačićeva HNS-a, Pupovčeva SDSS-a, HSLS-a, u kojem se Darinko Kosor upravo nudi na čelu stranke zamijeniti Đurđu Adlešić i učiniti stranku autonomijom (od HDZ-a). Poželjni bi član, dakako, bio i Sanaderov najpouzdaniji koalički partner – HSS.
Tako poručuje Sanaderu: Budeš li se kandidirao na predsjedničkim izborima, pokušat ću ti srušiti vladu izvlačeći iz nje koaličke partnere već prije izbora. Pobjediš li, srušit ćemo vladu oslabljelog HDZ-a, bilo na izvanrednim bilo na redovitim parlamentarnim izborima 2011. Kao odgovor na takve poruke valja shvatiti i HDZ-ovu prošlotjednu demonstraciju političke (nad)moći prema koaličkom partneru HSS-u i njegovim ministrima prigodom prosvjeda seljaka. Na prvi pogled riječ je o klasičnoj političkoj kombinaciji. U Mesićevu slučaju to je i osobna bitka za ostatak na političkoj sceni. No iza površine krije se otvoren politički obračun dviju koncepcija hrvatske države koji će se rasplamsavati s približavanjem predsjedničkih izbora. Prema prvoj, koju simbolički predstavlja premijer Sanader, Hrvatska je samostalna europska država koja svoj identitet može izgraditi tek u sklopu zapadnih integracija (NATO, EU). Stoga je katkad spremna čak i na (pre)velike ustupke ne bi li dovršila svoj integracijski proces, a strateškog saveznika nalazi u SAD-u.
Prema drugoj, koju simbolički predstavlja predsjednik Mesić, Hrvatska je najzadnja postjugoslavenska republika, odnosno najzadnja poludržava zapadnobalkanske regije čiji identitet definira Haaško tužiteljstvo, a strateškog partnera nalazi u Velikoj Britaniji. Kako ‘suživot’ tih dviju koncepcija izgleda u političkoj praksi, moglo se vidjeti proteklih tjedana u New Yorku, odnosno na Brijunima. U New Yorku je premijer Sanader uz otvorenu američku potporu uspio neutralizirati izvješće haaškog tužitelja Bramerta koje je prijetilo daljnjom, bar šestomjesečnom, blokadom poglavlj pravosuđa u pristupnim pregovorima EU i dobiti obećanje američkih partnera da će o tom pitanju porazgovarati sa svojim saveznicima u Londonu. A to je jedini način da se otkloni politička blokada pregovora, iza koje stoji službeni London, a koja se formalno pokriva izmišljenim problemom topničkih dnevnika. Njutoršku operaciju prethodno su pomno pripremili američka diplomacija i hrvatsko Ministarstvo pravosuđa. Tko je bio protiv? Uoči puta Sanaderovu je turneju napao novinar koji godinama vjerno prenosi politička stajališta i ‘spinove’ britanskog Foreign Officea. Nakon što je i Bramertz odustao od oštrih optužbi, hrvatsku je Vladu zbog topničkih dnevnika na Brijunima pred stranim diplomatskim zborom prozvao predsjednik Mesić. Sukladno praksi ‘suživota’, dva dana poslije sve je proglašeno nesporazumom i zabunom. Ali jaz između projugoslavenske i prozapadne Hrvatske ostao je. I on je mnogo ključniji od podjela na lijevu, desnu, ili središnju poziciju u političkom spektru.
