Hrvatska vs. Antalya

I Hrvatska i Antalya destinacije su masovnog turizma. Razlika je u tome što Antalya ima i resorte, svjetske lance i luksuz, odnosno sve što Hrvatskoj nedostaje. Novac ne poznaje boju, nacionalnost ni vjeru. Možda zvuči kao klišej, ali taj je moto Tursku učinio osmom svjetskom turističkom silom u posljednjih deset godina. Iako je teško uspoređivati turizam zemlje koja broji 75 milijuna stanovnika s Hrvatskom, moguće je usporediti Hrvatsku s Antalijom, turskom pokrajinom na jugozapadnoj obali Sredozemnog mora, obalom dugom 600-tinjak kilometara (koja odgovara dužini jadranske obale).

Antalyu smo posjetili prošli tjedan u organizaciji hotelskog lanca Rixos koji za manje od mjesec dana u Dubrovniku ima svečano otvoreno hotela Rixos Libertas. Rixos lanac ima 17 hotela diljem svijeta, uskoro otvara nove u Dubaju i Kazahstanu, a cilj mu je pozicionirati se kao jedan od najvećih svjetskih lanaca s 40 hotela. Na prvi pogled obala Antalije nije nimalo atraktivnija od hrvatske, kao ni njezin istoimeni glavni grad čija se kulturna baština nije sačuvala kao, primjerice u Dubrovniku. Što se same destinacije tiče, Hrvatska je u daleko većoj prednosti od Antalije, no turistički gledano, Turska je u posljednjih 20 godina napravila ono što Hrvatska nije u 50, niti će u idućih 20.

U Hrvatskoj ćete teško doživjeti da vas na ulazu u hotel dočekaju djevojke u narodnim nošnjama koje nude hladni ručnik i mirisnu vodicu za osvježenje nakon puta, da vam na plaži svako malo netko dođe obrisati sunčane naočale i donese piće a da ga niste tražili. U Makarskoj ćete na plaži, umjesto brčkanja u jacuzziju iznad razine mora s koktelom u ruci, moći kupiti krafne ili slance.

Pri pomisli na odmor u Turskoj, obično zamišljamo prizor resorta i masovnog turizma. Bez obzira to što Hrvatska to ne želi biti, ona je i dalje destinacija za masovni turizam, ali bez resorta, svjetskih lanaca i luksusa. U Antaliju ne dolaze češki ni slovački turisti srednje platežne moći, posjećuju je uglavnom bogati Rusi koji su bili među prvim gostima kada se 80-ih Turska otvarala prema svijetu.

Koliko je hrvatski i antaljski turizam usporediv možda u ovom trenutku najbolje govori podatak da dubrovački hoteli imaju 40 posto manju popunjenost nego lani i 50 posto niže cijene, a antaljski, čija je prosječna cijena noćenja u all inclusive resortu s pet zvjezdica 500 eura, imaju gotovo 100-postotnu popunjenost. Prema podacima Svjetske turističke organizacije svjetski turizam mogao bi zabilježiti pad od 20 posto u odnosu na lani, dok je Turska u prvoj polovini godine zabilježila 13 posto više prometa.

Tajna uspjeha leži u strateškoj odluci turske Vlade da turizam bude glavni generator prihoda zemlje i taj je sektor u svakom smislu dobio potpunu podršku države. Prije 20 godina svaki investitor dobio je besplatno zemljište, nije plaćao porez i subvencionirale su mu se kamate na podignute kredite. Investiciju turski hotelijeri ostvaruju na način koji je daleko ispred hrvatskog modela.

Za razliku od Hrvatske, Turska je zemlja provoda i šopinga. Turci su uvijek bili dobri trgovci i jednako vješto kao što prodaju tekstil na svom bazaru prodaju i luksuz. Teško je reći koliki je godišnji prihod od turizma (Antalya procjenjuje između 25 i 30 milijardi dolara), kada hotelijer na jednoj ruskoj zabavi može zaraditi 15 milijuna eura na najboljim bocama šampanjca iz Francuske, privatnim avionima kojima dovodi goste iz Rusije, najboljem kavijaru i slično. U turizam su uključeni svi. Ako gost zatraži jahtu od 92 metra, a trenutačno je u Antalyi ne može pronaći, okrenut će se deset brojeva telefona i jahta će se naći, a vlasnici svih deset brojeva zaradit će po deset posto od usluge.

Većina investitora turskog turizma su Turci, a sredstva uglavnom stižu iz građevinarskoga i tekstilnog biznisa. Kao i u Hrvatskoj, i u Turskoj postoje ljudi koji su se preko noći obogatili, privatizacija također nije ništa bolje prošla i dalje vlada korupcija. Najveća je razlika u tome što se Turska opredijelila i odlučila zarađivati i živjeti od turizma, a to je vidljivo na licu svakog radnika, od spremačice do vrhunskog menadžera koji, usput rečeno, nije samo osoba koja sjedi cijeli dan u uredu, već troši novac na noćni provod i šoping i živi luksuzno, dakle, dobro je upoznata za značenjem te riječi.

Možda postoje nedostaci takvog koncepta razvoja, Hrvati možda ne bi bili sretni s resortima, ruskim ni turskim gostima, s obzirom na povijesne konotacije, no kao što se oni mogu sretno odmarati zajedno s Europljanima u Miamiju, gdje ostave dvije tisuće eura samo za noćenje, valjda bi i Hrvatska mogla time biti zadovoljna. Jer i Hrvati žele dobro zarađivati, samo im je problem raditi. Zaposlenik u turskim hotelima za 500 eura radi i 17 sati na dan. U Hrvatskoj je teško naći ugostiteljske radnike koji bi za te novce radili i osam sati.