Slatke od sira, jabuka, višanja, trešanja, grožđa, čokolade, ili slane od, ponovno, sira, ali i mesa, gljiva, povrća… Kuhari i sladokusi tako dijele savijače, a jezikoslovci ih dijele na muške i na ženske. Bratoljub Klaić u ‘Rječniku stranih riječi’ navodi da je savijača štrudla, a Vladimir Anić u ‘Rječniku hrvatskog jezika’ piše kako može biti i štrudl. U Zagrebu i njegovoj okolici štrudl je oduvijek bio muški užitak. U Slavoniji i drugim dijelovima Hrvatske ovo jednostavno ali genijalno jelo su ‘feminizirali’. Susjedi Bosanci, pak, imaju mušku savijaču od mesa koju zovu burek i ženske pite, krumpiruše, zeljance…
Savijače mnogima spadaju među najljepša sjećanja iz djetinjstva ali, nažalost, sve je manje baka koje razvlače tijesto na stolu. Mijese ga, pa navuku preko cijeloga stola, obrežu dio koji se objesio preko ivice stola, ponovo sve zamišlje, pa opet razvuku sve dok tijesto ne postane dovoljno tanko. Tada na njega nabacaju nadjev, smotaju, slože u lim za pečenje i ispeku u pećnici. I to slatke i slane savijače zajedno. Istoobno se peku samo štrudle i štrukle koje Zagorci, primjerice, razlikuju, a Podravci poistovjećuju. Prvi dio pripreme, onaj samo s tijestom, jednak je i za štrudle i za štrukle, a drugi, nakon punjenja, jako se razlikuje. I gotovi štrudli i štrukli su drugačiji, ali podjednako ukusni.
