Tvrtke usredotočene jedino na domaće tržište suočit će se s dugoročnim problemima

Za mediteranske destinacije agencije sugeriraju čekanje do maksimalno dva tjedna prije puta, nakon čega treba biti vrlo brz i ne oklijevati s odlukom. Što je odluka ranija, to je egzotika povoljnija.

Neki se odlučuju za smještaj u hostelima, neki za najam vodiča u vlastitom aranžmanu, neki obožavaju putovati vlakom, neki putuju u posljednji tren a da ne znaju u kojemu će hotelu biti smješteni. No, manje iskusni svjetski putnici ipak najradije biraju ‘last minute’ aranžmane koje nude provjerene agencije.

Savjetovati turiste vrlo je važan segment poslovanja turističkih agencija. U e-Toursu drže vrlo bitnim da stranka u prezentaciji dobije realnu sliku o odabranoj destinaciji i uplaćenom proizvodu. Time izbjegavaju neugodna iznenađenja nakon dolaska na destinaciju, što je iznimno važan faktor za zadovoljne turiste. No, u e-Toursu ne prekidaju kontakte s klijentima.

• Naše savjetovanje ne završava naplatom aranžmana, već povratkom naših stranaka sa putovanja, kad vrlo rado želimo čuti njihove impresije – rekao je Zoran Šašić, direktor e-Toursa.

Zaposleni u poslovnicama adriatica.net Centra putovanja kao i zaposlenici korisničkog servisa klijentima prije svega daju savjet kamo na odmor ili putovanje.

• Poslovna etika naših djelatnika najbolje se sažima sintagmom ‘customer oriented approach’, pa je svakoga gosta potrebno prije svega sašlušati i vidjeti njegove specifične želje. Mnogo je tu pitanja, primjerice je li riječ o kratkom putovanju, egzotičnoj destinaciji, šoping-odredištu, vikend-odmoru – napominje Kristijan Gržetić, direktor Korporativnih komunikacija u adriatica.netu. Važno je znati i klijentovu konkretnu situaciju (par, obitelj s malom ili velikom djecom, društvo sastavljeno od više parova…) te vidjeti koliko novca osoba ima na raspolaganju. Na sve to iz Olimptoursa dodaju da kroz razgovor određuju profil putnika, način na koji žele provesti odmor, a važne su i naizgled ‘sitnice’, poput lokacije smještaja, vrste sobe, sjedala u avionu.

• Ako sve te podatke unaprijed saznamo od putnika, možemo napraviti putovanje ‘iskrojeno’ prema želji i na zadovoljstvo svakog putnika – kaže Andrea Cvitković, izvršna direktorica Olimptoursa.

Razlog zašto je najbolje prepustiti organizaciju putovanja agenciji, odnosno profesionalcu kojemu je to posao, u Olimptoursu vide i u tome što će turist uvijek imati nekoga na čiju pomoć može računati pođe li nešto krivo ili mu zatreba dodatna usluga.

• Slijedi li upute, odmor bi trebao biti ugodan i bezbrižan, a putnik sretan i zadovoljan. No, da bi turisti dobili ono što žele, ipak je potrebno putovanje rezervirati na vrijeme, jer ‘last minute’ uglavnom nudi mali izbor, tj. ono što ostane – upozorava Cvitković.

Zato u e-Toursu, usprkos svemu, predlažu da turisti na vrijeme definiraju svoje odredište i krenu u realizaciju rezervacija. Za mediteranske destinacije zbog opsega ponude sugeriraju čekanje do maksimalno dva tjedna prije puta, nakon čega treba biti vrlo brz i ne oklijevati s odlukom u vezi s uplatom aranžmana, dok za daleke destinacije vrijedi pravilo: što ranije to povoljnije.

Inozemna potražnja za domaćom robom i uslugama usprkos stalnom rastu jednostavno nije bila dovoljna za pokrivanje domaćih potražnji za inozemnom robom i uslugama. Deficit tekućeg računa odnosa s inozemstvom godinama se produbljuje. Posebno je bio velik 2008. većinom zbog rasta cijena hrane, energenata i sirovina koje hrvatsko gospodarstvo uvozi.

Rastući financijski sektor, uz nestrukturiranu Vladinu politiku kojom bi se poticao razvoj poduzeća realnog sektora, oblikovao je nove ekonomske strukture, iznimno ranjive na vanjske šokove. Kriza američkog tržišta drugorazrednih hipotekarnih kredita, koja je kulminirala 2008., pretvorila se u globalnu financijsku pa zatim i ekonomsku krizu. Kriza je izazvala vanjski šok za hrvatsko gospodarstvo koji se, prije svega, manifestirao u znatno slabijem dotoku novca u domaći bankarski sustav i gotovo potpuno zaustavljenom kreditiranju privatnog sektora potraj 2008. i početkom 2009.

Usporavanje financiranja privatne potrošnje uvelike smanjuje proračunske prihode koji većinom ovise o porezu na potrošnju, što s druge strane stvara nove deficite i nelikvidnost javnog sektora. Vanjski šok iz 2008. prenosi se u 2009. te potiče seriju neravnoteža na unutarnjem tržištu koje se multipliciraju zbog nepovoljnih ekonomskih struktura.

Hrvatska se ekonomija dakle suočava ne samo s utjecajima globalne ekonomske krize nego, prije svega, s unutarnjim strukturnim problemima koje su vanjske neravnoteže samo dinamizirale i multiplicirale. Višegodišnje stvaranje deficita u svim segmentima domaćega gospodarstva jednostavno je oblikovalo vrlo ranjive strukture. Javne i privatne investicije većinom su neefikasne, pa se povrat ulaganja može očekivati tek u vrlo dugom roku. Zanimljivo je da kad je o efikasnosti ulaganja riječ nema velike razlike između privatnih i poduzeća u državnom vlasništvu. Dodamo li tomu neefikasne investicije kućanstava u nekretnine za stanovanje namijenjene iznajmljivanju i nekretnine za odmor koje se financiraju kapacitetom bankarskog sektora, slika je upotpunjena.

Politički procesi s druge strane ubrzano domaće tržište otvaraju inozemnoj konkurenciji, što je dobro, ali na to domaća prerađivačka industrija nije pripremljena. Poboljšanje kapitalne i tehnološke opremljenosti domaćih poduzeća kao preduvjet za povećanje konkurentske sposobnosti vrlo je sporo, pa u kontekstu otvaranja tržišta domaća industrija vrlo teško može konkurirati globalnim ponuđačima. Pri tome je, naravno, pogrešno prizivati ponovno zatvaranje tržišta. Najnoviji primjeri s proizvođačima mlijeka koji ne mogu biti konkurentni inozemnima unatoč velikim kapitalnim ulaganjima govore u prilog tezi da nije dovoljno razviti proizvodne kapacitete, nego treba uspostaviti ravnopravu u cijelom nabavnom lancu (konkurencija umjesto oligopolia u preradi mlijeka bi zasigurno pomogla u rješavanju aktualne krize).

Pogrešno strukturiranom agrarnom politikom stvoreni su kapaciteti u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji koji ne mogu postići ekonomiju obujma u masovnoj proizvodnji niti mogu stvoriti izvrsne proizvode koji bi u svojoj niši bili konkurentni na međunarodnom tržištu (primjer Poljske i Austrije). Državna intervencija i bankarski sektor oblikovali su u slučaju domaćeg agrarnog sektora strukture koje, nažalost, svake godine stvaraju tržišnu neravnotežu i zahtijevaju velike državne intervencije. Takve strukture, naravno, ne mogu biti dugoročno održive, a njihovo prilagođavanje može biti izrazito bolno.

Stanje u hrvatskom gospodarstvu, a to se, naravno, prenosi i na sve druge segmente društva, opterećeno je ugrađenim strukturnim problemima. Osim naslijeđenih tranzicijskih problema u proteklih nekoliko godina, koje je obilježavala velika dostupnost kredita, oblikovane su nove strukture koje ne mogu pridonijeti ubrzanju rastu domaćih ekonomije u poslijerečijskom razdoblju. Neki, a posebno analitičari političkih procesa i političke ekonomije, misle da su prijelike s početka tranzicije propuštene. Uspoređujući se sa zemljama Srednje i Istočne Europe, koje su doista mnogo rasle u posljednjih 20-ak godina, i hrvatske ekonomsko-industrijske s početka tranzicije i danas, takav se zaključak doista nameće.

Većina istočnoeuropskih zemalja novih članica EU suočava se međutim s dubokim, tektorskim problemima nastalim kao neposredna posljedica velikoj izloženosti globalnoj financijskoj i ekonomskoj krizi. Rast unutarnje potražnje bio je nekoliko puta veći od rasta produktivnosti u tim zemljama. Problem visoke razine zaduženosti i deficit javnog sektora nastoji se riješiti monetarnim prilagođavanjem, devalvacijom nacionalne valute (osim zemalja članica EMU-a). Tako se smanjuje kupovna moć domaćeg stanovništva i domaća agregatna potražnja, a oporavak i očekivanje budućeg ekonomskog rasta u srednjem roku temelji se na troškovnoj konkurentnosti tamošnjih poduzeća. Ostaje, ipak, velika dvojba hoće li takvo prilagođavanje biti dovoljno za povećanje konkurentske sposobnosti tih ekonomija na masovnim tržištima na kojima dominiraju Indija, Kina i Brazil.

Hrvatska ekonomija nije toliko pogođena krizom, bar ne za sada, da bi se kreatori ekonomskih politika morali odlučivati za monetarno prilagođavanje, odnosno devalvaciju kune. Takav potez, uostalom, ne bi mogao posebno utjecati na povećavanje inozemne potražnje za domaćim robom i uslugama jer bi se, zasigurno, otvorila spirala rasta troškova. Hrvatska ekonomija osim turističkih usluga zapravo nema drugih proizvoda i usluga za kojima bi se zbog deprecijacije kune povećala potražnja iz inozemstva. Veliko je pak pitanje može li se uopće u sadašnjim uvjetima visoke zaduženosti turističkih poduzeća i visoke euriziranosti tih dugova deprecijacijom domaće valute hitnije povećati potražnja za turističkim uslugama.

Ipak, aktualna kriza otvara prostor za raspravu o novim prilikama za domaća poduzeća koja će imati snage za strateško, operativno i financijsko restrukturiranje. Pad domaće potražnje i još veći pad potražnje na CEFTA-inim tržištima prisilit će poduzeća na otvaranje novog poslovnog ciklusa kojim će se potpuno otvoriti perspektiva na domaćem i međunarodnom tržištu, posebno na tržištu EU.

Za taj novi ciklus rasta trebat će neusporedivo više znanja, inovativnosti i kapitala, ali nagrada će biti dugoročno održiv rast. Možda kao mali primjer mogu poslužiti proizvođači maslinova ulja u Istri koji su razumjeli da jedino izvrsnost i stvaranje proizvoda s velikom dodanom vrijednošću za potrošače može rezultirati konkurentskom prednošću na međunarodnom tržištu.

Mogu li se drugi sektori prerađivačke industrije prilagoditi na taj način, tek ćemo vidjeti. Velika je enigma međutim može li se ili ne u strateškoj transformaciji domaće realne ekonomije računati na potporu države.