‘Tibetanska knjiga mrtvih’, ili izvorno ‘Bardo Thödol’ (Oslobađenje slušanjem na posmrtnoj razini), jedinstveno je djelo sakralnog segmenta svjetske književnosti. Iako je ‘Bardo Thödol’ i danas na Tibetu obredni tekst koji se čita ili recitira neposredno prije nečije smrti i tijekom pogrebog obreda, to nije bila njegova prvotna i isključiva namjena. Tibetanski lami koristili su ga kao vodič i pomoć živima, ‘učenicima u velikoj školi Života’. Naravno, čin i umijeće umiranja odnose se na simboličku smrt koja, kad je riječ o umjetnosti, predstavlja upravo njenu vitalnost i izvorni nalog umjetniku.
Zlatko Burić Kićo, glumac, redatelj-umjetnik, jedan je od osnivača najutjecajnije kazališne skupine koja je djelovala na ovim prostorima Kugla glumišta (1975.-1985.), čije su predstave kao i unutarnja struktura, nadišle vlastitu važnost i zauzele mitsko mjesto u povijesti hrvatskoga i jugo-slavenskog kazališta. ‘Knjiga mrtvih’ nastala u koprodukciji Kulture promjene Studentskog centra i Eurokaza, obnavlja, među ostalim, i ritualno kazalište za koje se činilo da je mrtvo (ili nemoguće) još u vrijeme Artaudovih teatarsko-civilizacijskih ‘fantazija i fantazmagorija’. Taj ponavljajući ritual u sebi sadrži autorefleksiju i autoreferentnost, sagledamo li ga u postmodernističkom ključu, pa se i Kugla glumište, pravi autor ove predstave, bavi samo sobom, odnosi na svoje radove, reflektira svoju važnost, ponavlja svoje ideje vodilje – čineći svoju ekscesnu povijest suvremenom.
