Stručna i taktička priprema najvažnija je etapa velikih pregovora. Važno je pritom odgovoriti na tri pitanja: što ako se komunikacija prekine, do koje smo točke spremni popuštati i koja su rezervna rješenja.
Velike društvene svrhe pregovora ostvaruju se samo primjenom strategije principijelnog pregovaranja, a ne tvrdog, mekog, pozicijskog ili nekog drugog. I baš veliki poslovni pregovori kao da zahtijevaju takav odnos, utemeljen na strategiji suradnje i dvostruke pobjede. Tom strategijom najbrže se i najjeftinije rješavaju sukobljeni interesi (sukob interesa prvo je obilježje pregovaračke situacije). Sa stajališta komunikacije principijelno pregovaranje podrazumijeva uporabu argumentativne govorne strategije i strategije aktivnog slušanja, a u trenutku opredjeljivanja za najbolje zajedničko rješenje (odlučivanje) upotrebljavaju se strategije racionalnog odlučivanja i inženjerskog rješavanja problema (logično zaključivanje, verificirani kriteriji, valjani podaci). Peto je područje međuljudski odnos; jednako je važno kao posao. Bavimo se poslom, poštujmo pregovarače kao ljude. Partneri koji teže dugoročnom odnosu, najbolj promišljaju usklađenog razvoja izabrat će principijelno pregovaranje kao platformu zajedničkog rješavanja situacije. A zašto se gube važni partneri, zašto se otvorena međudržavna pitanja ne rješavaju desetljećima? Gotovo uvijek u takvim slučajevima razlozi su isti: nerazumijevanje prirodnih interesa druge strane, neuvlačavanje logike pregovaračkog procesa (brzane, sužavanje razgovora isključivo na cijenu i sl.) te zanemarivanje ljudske strane komunikacije i odnosa uključenih osoba – pregovarača. Nekim se pregovorima odnosi zatežu umjesto grade. No kad-tad doći će vrijeme kad će prirodno povezane stranke sjesti za pregovarački stol.
Veliki poslovni pregovori potpuni su obrazac pregovaranja. Sadrže sve što pregovore čini kreativnim i ‘čarobnim’ poslom: strategije, taktike, planiranje, vođenje procesa, metode i tehnike… Silažeći prema srednjim i manjim pregovorima, važnost većine pregovaračkih elemenata postupno se smanjuje, ali ni s preostalima nema šale. Osjećaj običnosti i lakoće pregovaranja može zavarati i nerijetko postaje zamka pregovaračima u velikim pregovorima. Vođenje velikih pregovora pretpostavlja znanje i umijeće, a kod malih pregovora ipak samo vještinu. Pregovarači velikih pregovora ostavljaju za sobom krupne posljedice, stoga moraju težiti i ukupnoj pregovaračkoj kompetentnosti. Općenito, najviše će postići oni koji djeluju na dulju stazu, gdje su pregovori samo jedan događaj u međusobnom trajnijem odnosu.