-
Kako se razvija posao s odlaganjem otpada? – Zahvaljujući Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i raspisivanju natječaja nakon kojeg su dodijeljene koncesije te prihvaćanju Pravilnika o ambalaži i ambalažnom otpadu 2003. pa sve do uspostavljanja sustava odlaganja građevinskog otpada koji sadrži azbest u 2008., količine otpada koje se odlažu u Hrvatskoj višestruko su se povećale. U četiri županije u kojima Metis posluje nositelj je ugovora s najvećim brodogradilištima i poslovnim subjektima na tim područjima: od Ugljanika u Istri preko Tvrnica duhana Rovinj do Cimos poslovnih sustava. U privredi u ovom trenutku dijelimo zajedničku sudbinu sa svim poslovnim subjektima s obzirom na smanjenu poslovnu aktivnost u stanju krize i recesije te nižoj cijeni sekundarnih sirovina na svjetskom i europskom tržištu. Zajednički su ciljevi zadržavanje broja zaposlenih u punome radnom vremenu, redovito isplaćivanje plaća, otplaćivanje obveza i pozitivno poslovanje.
-
Kakvi su poslovni rezultati vašeg pogona na Kukuljanovu? – U novi pogon na Kukuljanovu uselili smo se potkraj prošle godine, na 60. godišnjicu poslovanja. Nalazi se u industrijskoj zoni na Kukuljanovu, gdje je sada i sjedište tvrtke, na površini od 35.000 m². Investiciju vrijednu 105 milijuna kuna dovršili smo u dvije godine. Početna faza uhođavanja i prilagođavanja poslovanja novim uvjetima prošla je i opravdala investiciju. Pogon je građen prema najnovijim svjetskim standardima i jedan je od najmodernijih te vrste u industriji gospodarenja otpadom. Nakon kratkog vremena poslovanja njegova se izvrsnost brzo potvrdila. Sâm lokalitet odlikuje se i dobrom povezanošću koja utječe na uštedu u manipulaciji, pridobivanju u ekološkom smislu i rasterećuje Rijeku od teretnog prometovanja u gradu. Planu je u budućnosti gradnja novog pogona u Ogulinu na 13.000 m² koji bi svojim poslovanjem pokrio cijelu Ličko-senjsku županiju.
-
Pripremate li neke nove projekte? – Upravo je završen veliki projekt vađenja potonulog Doka 7 u Brodogradilištu ‘Viktor Lenac’, koji je po težini jedan od najzahtjevnijih svjetskih projekata vađenja objekata iz mora. Dok 7 težio je 7.000 tona, a rezan je u 24 sekcije ispod mora. Projekt je uspješno realiziran zahvaljujući vrhunskoj organizaciji i opremi. Završen je u zadanoj roku bez negativnih posljedica za okoliš, radnike i redovito poslovanje brodogradilišta.
-
Zbog čega je isplativo bavljenje odlaganjem otpada? – Naš je pristup poslu odlaganja otpada prije svega ekološki. Smanjenje otpada i opterećenja okoliša misija je našeg poslovanja i koja je zajednički cilj rada. Briga o otpadu ne počinje i ne završava samo odlaganjem otpada. Tom poslu treba pristupiti ponajprije savjetodavno prema tvrtkama koje su korisnici naših usluga. Metis u sve četiri županije posluje s više od 2.000 tvrtki. Savjetovanjem tih tvrtki o postupku odvajanja otpada i njegovim vrstama, načinima pravilnog skladištenja, administrativnog praćenja toka otpada sve do konačnog odlaganja dolazimo do zajedničkog cilja maksimalnog iskorištavanja svojstava otpada i minimalne količine konačnog produkta koji završava na trajnom odlaganju.
-
Koji su novi poslovni izazovi pred Metisom? – Budućnost je te industrije povećati vrste otpada koji se reciklira. Želimo nastaviti 60-godišnju tradiciju poslovanja razvojem novih tehnologija, praćenjem dinamike tržišta i održavanjem stabilnosti poslovanja. Pod motom ‘otpad nije smeće’ želimo doživjeti i nadživjeti stotinu obljetnicu poslovanja.
-
Ipak, Eurostat pokazuje da smo sa 63 posto prosjeka BDP-a Unije ispred Mađarske i Poljske. – Ondje smo bili cijelo vrijeme, prema razvijenosti odmah iza Slovenije. Jedino je Slovačka nešto brže rasla zbog izravnih investicija u autoindustriju, ‘flat tax’ i drugih reformi. No u Slovačkoj i Mađarskoj danas se vide negativne strane politike prekomjernog jačanja jedne industrije: u Slovačkoj autoindustrije, u Mađarskoj električnih komponenata. Te su grane u svijetu ‘u banani’, pa će im trebati mnogo više za oporavak od drugih zemalja regije.
-
Trebat će i nama jer se uz krizu borimo s nelikvidnošću. Odakle namaknuti novac za plaćanje dugova? – Nelikvidnost je, zapravo, sustav društvene solidarnosti nastao početkom 90-ih i služi tomu da, imate li problema u poslu, to prebacujete na društvo tako da ne plaćate. Kod nas su još važnija radna mjesta nego profit – to još živi u poduzećima osnovanima prije 90-ih. To je teško objasniti bilo komu izvan ovog područja. Zašto oni kojima se duguje ostaju u lancu? Zato što računaju da će jednog dana i njima biti teško, pa računaju na tu istu solidarnost da bi sačuvali pozicije.
NUŽNO je povećati vrste otpada koji se reciklira
Nelikvidnost se poklopila s manjkom kapitala. Država se uspjela zadužiti jedanput, no dijelom i zato što su obveznice kupovali domaći ulagači, uglavnom mirovinski fondovi. Znači li to da vani ipak nisu tako zainteresirani? – Mirovinci nisu jedini kupci, bilo je zainteresiranih iz inozemstva jer je tajming bio dobar. Neke su zemlje već pokušale bezupštešno izdati obveznice, no tek kad su se pojavili pozitivni pomaci u Americi, probudili su se i investitori u Europi. Mi smo jedino izdajanje u ovom trenutku. No potkraj godine, kad budemo ponovno izdavali obveznice, bit ćemo u skupini s gomilom drugih zemalja. Tada će biti pitanje tko će bolje izgledati: mi, Češka ili netko treći. Nisam siguran kako ćemo tada proći i s kakvim uvjetima.
Hoćemo li ipak morati računati na domaći kupac? – Ne kažem da neće biti stranih kupaca jer novca ima, jedino financijski moraju steći povjerenje u isplativost i sigurnost ulaganja.
Banke svako malo kupuju trezorske zapise, dosad više od 12 milijardi kuna i 800 milijuna eura. Hoće li država potpuno istisnuti poduzeća? – HNB na repoaukcijama bankama oslobađa novac za trezorske zapise, pa u tom dijelu država ne istiskuje poduzeća. Zašto banke nisu aktivnije u kreditiranju? Zato što i njima treba nekoliko mjeseci da vide svoje stanje likvidnosti, da procijene kretanje likvidnosti svojih klijenata do kraja godine. Veće banke procjenjuju hoće li likvidnost trebati njihovim maticama u inozemstvu, što bi značilo povlačenje profita odavde. No sada polako kreću u kreditni ciklus.
Iz čega to iščitavate? – Iz toga što je Zagrebačka banka napokon podignula kamate. Koliko god se to građanima činilo lošim, to je potvrda da je promijenila strategiju i da neće planirano dobit ostvariti špekuliranjem na devalvaciji kune, kao što je počela početkom godine. U tom bi slučaju zbog valutne klauzule rate kredita skočile više od 10 posto, ovako će otprilike pet.
Gdje je kraj rastu kamata? – Iako u Europi kamate padaju jer je ECB smanjivao referentnu kamatu da bi bilo više novca za privredu, HNB to neće napraviti dokle god se osjeća pritisak prevelike državne potrošnje jer bi novac koji bi HNB dao bankama odmah završio u financiranju države.
Kriza je pokazala da više ne možemo rasti na temelju obilja kapitala, toga više nema. Na temelju čega će ubuduće rasti BDP? – Krajnje je vrijeme da se počnu rješavati sve subvencije brodogradnji, koja nije konkurentna, i po ljoprivredi, koja može biti konkurentna, ali u ovom obliku nije. Od 2004. do 2007. privreda je rasla četiri, pet posto, no to nije potaknuto nikakvom smislenom Vladinom politikom. Ojačao je privatni sektor, koji je potaknuo rast. Kad se Europa oporavi, povećat će se narudžbe i s tom će plimom zaploviti i naš ‘kaić’. Privatni će sektor ponovno rasti četiri, pet posto. No za veću stopu rasta treba smanjiti neracionalnu potrošnju, ukinuti subvencije gubitašima, restrukturirati ih i privatizirati. To je odluka za dugoročni razvoj.
Nijedna vlada nije razmišljala dugoročno. Uostalom, bili ste u Uredu za strategiju, čije mišljenje vlast nije trebala. – Problem je s dugoročnim gledanjem, s time da je samo mjesec dana unaprijed daleki horizont za političare. Oni se bave jučerašnjim i današnjim stvarima, a što čeka iza ugla, to nije važno jer njihov mandat toliko ne traje. Istina, tako funkcionalira, primjerice, i talijanska Vlada, no ondje je utjecaj države znatno manji. Kod nas država u gospodarstvu sudjeluje s više od 50 posto. Kad bismo to sveli na manje od 40 posto, sama bi se privreda pobrinula za dugoročne izgled.
Stalno govorimo o restukturiranju i privatizaciji. Tko će sada kupiti brodogradilišta, metalce? – Ako nema kupaca, jeftinije je za proračun da se dvije godine isplaćuju plaće svim tim radnicima nego da ta gubitaška poduzeća rade. Imat ćemo više novca za druge poticaje i restrukturirat ćemo izvoz na zdravim temeljima.
Ali tko će reći: to su gubitaši i mi ih moramo ugasiti? – To može Bruxelles ili MMF. Ako ne možete sami, uzmete alibi. Nažalost, sva naša politička elita vide samo glasače, a ne programe. Sve su naše stranke zapravo lijeve, jer davale bi potrošnji umjesto da smanjuju poreze, što bi radile desne stranke vezane uz tržište i kapital.
