piše mr. sc. MARIJA ZUBER

Hrvatska je nakon osamostaljenja zaključila 20 bilateralnih ugovora o socijalnom osiguranju, od kojih se 19 primjenjuje. Osim njih primjenjuje se i šest međunarodnih ugovora zaključenih na temelju sukcesije.

Danas gotovo nema države koja posjednim propisima ne štiti socijalnu sigurnost svojih građana. Socijalno osiguranje i socijalna sigurnost koriste se kao mjera za ocjenu stupnja ekonomskog i društvenog razvoja određene države. Štoviše, države se brinu o socijalnoj sigurnosti svojih građana i kad oni privremeno ili na dulji rok borave izvan teritorija matične države. U takvim se slučajevima zaštita socijalne sigurnosti građana omogućava sklapanjem međudržavnih ugovora o socijalnom osiguranju.

Za međunarodne ugovore o socijalnom osiguranju često se rabe pojmovi ‘konvencija’, ‘sporazum’, ‘razmjena nota’, ‘protokol o suradnji država’ i slično. Neovisno o nazivu, bit je takvih pravnih akata nastojanje država ugovornica da svojim državljanima i članovima njihovih obitelji omogućuje ostvarivanje određenih oblika socijalne sigurnosti na temelju njihova rada i socijalnog osiguranja i u vrijeme kad borave u inozemstvu. Njima se osigurava koordinacija u primjeni unutarnjeg zakonodavstva jedne države prema građanima druge države i uspostavlja pravna veza između sustava i socijalnih zakonodavstava država ugovornica.

Ugovori o socijalnom osiguranju mogu se sklapati kao dvostrani, ali i kao višestani. U pravilu pokrivaju područje zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, često i prava na osnovi rizika od profesionalnih bolesti, a rjeđe prava na osnovi nezaposlenosti i razne obiteljske naknade. Temelje se na načelu jednakog postupanja država ugovornica prema domaćim i stranim državljanima s obzirom na uvjete za stjecanje i ostvarivanje socijalnih prava koja su predmet međudržavnog ugovora. U njima se precizno određuje zakonodavstvo koje se države primjenjuje u pojedinom konkretnom slučaju ostvarivanja određenog socijalnog prava.

Hrvatska je nakon osamostaljenja zaključila 20 bilateralnih ugovora o socijalnom osiguranju od kojih je 19 u primjeni. Hrvatska je među ostalima sklopila socijalne konvencije sa svim državama nastalima na području bivše Jugoslavije. Štoviše, prvi socijalni ugovor koji je zaključila kao samostalna država bio je onaj sa Slovenijom; njime se rješavalo pitanje isplata vojnih mirovina. Osim ugovora koje je zaključila kao samostalna država Hrvatska primjenjuje i šest međunarodnih ugovora koje je zaključila kao država prednica i dužna ih je primjenjivati prema sukcesiji.

Hrvatska, kao i većina europskih država, primjenjuje sustav socijalnog osiguranja koji se temelji na radu ili obavljanju samostalne djelatnosti. Taj se model polazi od načela koje obvezuje na socijalno osiguranje u državi u kojoj se obavlja rad. Slijedom toga sve su osobe koje rade u Hrvatskoj, bilo da su zaposlene bilo da obavljaju samostalnu djelatnost osobnim radom, obvezno osigurane. Međunarodnim se ugovorima određuju iznimke od obveze osiguranja u državi rada. Međunarodni ugovor po pravnoj je snazi iznad zakona i primjenjuje se izravno. Tako se za radnike koje je inozemni poslodavac uputio na rad u drugu državu radi izvođenja radova određuje iznimka od obveznog osiguranja. Primjerice, radnici koje je poslodavac iz Austrije, Italije ili Bosne uputio na rad u Hrvatsku mogu ostati socijalno osigurani u državi u kojoj im je sjedište poslodavca iako rade u Hrvatskoj. Ugovorima se određuje razdoblje primjene takvih iznimaka, najčešće od 24 mjeseca, s time da se s nekim državama to razdoblje može produljivati. Isto pravilo primjenjuje se u slučaju kad hrvatski poslodavac naše radnike uputio na rad u državu s kojom primjenjujemo socijalni ugovor. Za samostalce se određuje da mogu obavljati djelatnost na području druge države, a da u ugovorenom trajanju ne podliježu njezinu obveznom osiguranju. Za njih su iznimke uređene u kraćem trajanju, u pravilu najduže do 12 mjeseci. Tako se izbjegava obveza plaćanja doprinosa u obje države. Posebnim odredbama uređuje se pitanje osiguranja prometnog osoblja, posade na brodovima, radnika koji rade na poslovima utovara i istovara broda te zaposlenih u državnim i javnim službama (npr. zdravstveno osoblje, profesori i predavači i dr.)

Ako nije riječ o slučajevima za koji su propisane iznimke, primjenjuje se pravilo obveze osiguranja u državi rada, neovisno o državnoj pripadnosti osiguranika. Osiguraniku međunarodni ugovor u ostvarivanju njegovih prava pruža mogućnost primjene zakonodavstva obiju država. Tako će se, primjerice, osiguraniku koji je tijekom radnog vijeka proveo u mirovinskom osiguranju u dvije države pri određivanju prava na mirovinu zbrojiti razdoblja provedena u osiguranju u obje države. Svaka će država osiguraniku nakon umirovljenja isplaćivati mirovinu prema razdoblju osiguranja i plaćenim doprinosima u toj državi, ali pri utvrđivanju činjenica ispunjava li osoba uvjete za mirovinu ta će se razdoblja promatrati zbrojeno. Razdoblje provedeno u osiguranju u jednoj državi zanemaruje se ako je kraće od 12 mjeseci, a nositelj mirovinskog osiguranja druge države preuzima to razdoblje u svoje mirovinsko osiguranje i pribraja svojem mirovinskom stažu.

Primjerice, muškarcu koji u Hrvatskoj ostvaruje pravo na prijevremenu mirovinu, a koji je 20 godina staža proveo u osiguranju u Hrvatskoj i 15 godina u Bosni i Hercegovini, pri utvrđivanju uvjeta za mirovinu uzet će se u obzir da osoba ima 35 godina mirovinskog staža. Ako je navršio 60 godina starosti, ispunjava uvjete za prijevremenu mirovinu (60 godina starosti i najmanje 35 godina staža), pri čemu će iz hrvatskog osiguranja ostvariti dio prijevremene mirovine određene za 20 godina staža provedenih u hrvatskom osiguranju. Za dio staža proveden u Bosni i Hercegovini ostvarit će mirovinu od njihova osiguranja. U novije se vrijeme u ostvarivanju prava na mirovinu sve češće uzima i staž ostvaren u trećim državama uz uvjet da države ugovornice s trećim državom primjenjuju bilateralni sporazum. Sama tehnika isplate mirovine uređuje se posebnim administrativnim sporazumima, pa je uobičajena praksa da tijelo zaduženo za provođenje mirovinskog osiguranja u jednoj državi isplaćuje mirovine u ime i za račun osiguranja druge države.

U dijelu međunarodnih ugovora kojima se uređuje primjena prava iz zdravstvenog osiguranja manje dolaze do izražaja pravila zbrajanja razdoblja provedenih u osiguranju. Zbrajanje razdoblja provedenog u osiguranju u dvije države važno je samo u slučaju kad je vrijeme provedeno u osiguranju uvjet za ostvarivanje određenog prava. U pravilu se prava iz zdravstvenog osiguranja ostvaruju kao davanja u naravi, tj. kao pravo na zdravstvenu zaštitu osiguranika i članova njegove obitelji, a manje kao novčani primici. U međunarodnim ugovorima u kojima se uređuje primjena prava na osnovi nezaposlenosti ugovara se ostvarivanje prava u državi u kojoj se dogodila privremena nezaposlenost. Ugovori omogućavaju da se u određivanju opsega i višine prava zbraju razdoblja osiguranja provedena u osiguranju u državi u kojoj se dogodio osigurani rizik i u drugoj državi ugovornici. Dakle, međunarodnim ugovorima o socijalnom osiguranju ne uređuju se nikakva nova prava niti se povećavaju ozakonjena prava socijalnih osiguranika. Njima se samo omogućava koordiniranje primjena zakonodavstva dviju ili više država na istog osiguranika koji tijekom razdoblja rada i tijekom životnog vijeka mijenja državu rada i državu prebivališta.

Međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju u kojima je Hrvatska stranka ili ih primjenjuje na temelju prava sukcesije odnose se na zdravstveno i mirovinsko osiguranje i osiguranje od rizika ozljede na radu i profesionalnih bolesti. Ipak, ima iznimaka. Tako se ugovori s Australijom, Kanadom i Quebecom odnose samo na mirovinsko osiguranje, a ugovor s Rumunjskom samo na zdravstveno. Ugovori sklopljeni s tih pet država ne pokrivaju osiguranje od ozljede na radu i profesionalnih bolesti. U nekim je ugovorima obuhvaćeno i osiguranje na osnovi nezaposlenosti, a u nekim čak i područje obiteljskih davanja (pravo na dječji doplatak).