Stigle nove ponude za kupnju Opela

Ne tako davno, nezadovoljni porezni obveznici znali su skupljače poreza uvaljati u katran, a potom u perje. Danas to više nije običaj, ali budžet i porezi ponovno su fitilj za moguću eksploziju nezadovoljstva.

U vrijeme dok je današnji SAD još bio britanska kolonija jedan od oblika pobune protiv naplate poreza bilo je uvaljivanje poreznika najprije u katran, a potom u perje. U međuvremenu, poreznici su uveli virmansko plaćanje poreza, pa je danas u svijetu ipak izbjegnuta prečesta situacija u kojoj se porezni obveznik licem u lice susreće s poreznikom u bolnom trenutku kad se mora odvojiti od svog novca.

Kad bi se danas u Hrvatskoj porezi ubirali na starinski način, pogotovo nakon sve češćih najava da će se on uskoro morati povećati, mnogi bi zaposlenici Ministarstva financija sigurno imali neugodnosti. Kao što u knjizi ‘Za dobro i zlo – utjecaj poreza na kreiranje civilizacije’ (Institut za javne financije, 2006.) tvrdi autor Charles Adams, ‘porezi su često bili fitilj koji je palio eksploziv ljudskog nezadovoljstva’. Dovoljno je sjetiti se koliko je gnjeva hrvatska javnost potkraj 90-ih prihvatala uvođenje PDV-a. Moglo bi se reći da je tada stvorena atmosfera znatno utjecala na gubitak vlasti HDZ-a na izborima 2000. Jednako tako SDP je velikim dijelom izgubio posljednje parlamentarne izbore jer je nepromišljeno najavljuvao uvođenje poreza na kapital.

Zato je razumljivo kako, usprkos savjetu Vladina neformalnog savjetnika Željka Lovrinčevića da se PDV hitno poveća s 22 na 23 posto, Sanader i Šuker ne donose tu odluku naprećac. Novi porez na dobitak na lutriji zapravo je teširanje pulsa javnosti.

Iz današnje perspektive posve je jasno da je državni proračun (u uvjetima pada BDP-a u prvom tromjesečju od čak 6,7 posto) pred raspadom. Ne donose li se novi rebalans u roku od desetak dana, eksplozivna smjesa nelikvidnosti i prevelike javne potrošnje postat će još opasnija nego što bi objektivno trebala biti. Na vidiku nema dobrih vijesti koje bi mogle biti alibi Vladi za daljnje odugovlačenje s bolnim, ali nužnim potezima.

Zemlja je dovedena u situaciju da više nema dobrih i loših rješenja. U očekivanju hoće li premijer poželjeti biti predsjednik države Vlada je sve bliže trenutku kad će morati prestati obmanjivati javnost. Nemoguće je izbjeći pad standarda stanovništva, val stečajeva i otpuštanja. Žrtve su neizbježne. Odgovorna bi vlast, ako ništa, morala uvjeravanjem i djelima početi pokazivati da te žrtve neće biti uzaludne.

Kakvu-takvu makroekonomsku ravnotežu moguće je (privremeno) uspostaviti na nekoliko načina: a) smanjivanjem javne potrošnje (ali to će smanjiti i određene oblike potražnje); b) povećanjem poreza (što bi opet istisnulo drugi dio dosadašnje potražnje); c) inflacijom (to je odavno iskušan oblik prikrivenog oporezivanja); d) slabljenjem tečaja kune (HNB na to pod sadašnjim vodstvom neće pristati) ili pak e) vanjskim zaduživanjem (za to treba prinijeti žrtvu smanjenja proračuna prije odlaska u torbarenje).

Naravno, postoji i rješenje da se koji mjesec spasa od sloma kupi rasprodajom društvene imovine koju država nakon njezina uzurpiranja početkom 90-ih još nije predala u ruke strancima. Koliko god ministar financija Šuker govorio da su cijene trenutačno niske, vidljivo je da postoji i struja (potpredsjednik Polančec) koja se ne slaže s takvom procjenom. A kad prigusti, pa u pitanje dođe isplata plaća javnim službama i mirovine penzićima, teško da će se previše razmišljati o dugoročnim posljedicama. Kao što tvrtke nastoje maksimirati profit, tako i političari nastoje maksimirati vrijeme u kojem će se održati na vlasti.

Dosadašnji Vladini potezi zapravo se mogu iščitati kao politika nastojanja da građani, potrošači i porezni obveznici, ali i nedržavne tvrtke i njihovi zaposlenici, plate visoku cijenu svih lutanja i navlačenja na preveliku potrošnju financiranu vanjskim zaduživanjem, a da to ne izazove javnu eksploziju nezadovoljstva. Opasno je što se ne vidi model kojim bi Vlada u jednom trenutku zaustavila negativnu spiralu. Nastavi li se kao do sada, uz fiksirani tečaj i nisku inflaciju, u Hrvatskoj će zaživjeti praksa da se proračun mijenja (smanjuje) svaki mjesec, pa svaki tjedan. Nekad su se neravnoteže ‘pegla’ hiperinflacijom. Sada bi se moglo dospjeti u situaciju ‘hipertrofiranja’ državnih financija.

Autor na početku kolumne spomenute knjige poručuje da ‘način na koji se porezi ubiraju i troše uvelike određuje je li društvo bogato ili siromašno, jesu li ljudi slobodni ili nisu te, najvažnije, prevladava li u društvu dobro ili zlo’. Poučno i za ova vremena.