-
Kakva je energetska slika Hrvatske danas? Koje je područje najkritičnije? Elektroenergetski su objekti najkritičniji, kako kod nas tako i u ostatku regije. Svi u okruženju stoga su deficitarni s električnom energijom. Hrvatska danas tako uvozi 30-ak posto svojih ukupnih potreba. Prisutan je i problem plina. Sadašnja proizvodnja i dobavni pravci ne mogu zadovoljiti potrebe, a skladišta nemaju dovoljan kapacitet.
-
Kako bi se ti problemi mogli riješiti? Kad je riječ o plinu, mislim da je nužno riješiti pitanje novoga dobavnog pravca i novoga strateškog skladišta koje bi moglo servisirati tromješćenu potrošnju. To bi, naravno, u konačnici povisilo cijenu plina, ali smanjilo bi rizik od nestaje. Dakle, žele li potrošači sigurnost, moraju pristati na više račune. Što se tiče dobave plina, ali i ostalih energenata, treba znati da obuhvat i količine određuju njihove tokove. Ni 20 milijuna stanovnika u ovoj regiji ne može bitno utjecati na njih, stoga to pitanje stoga treba promatrati i rješavati u kontekstu šire regije od Italije do Turske. Hrvatska treba biti aktivna u svim projektima koji dovode energiju u regiju.
-
Znači li to da nema stabilnosti u opskrbi i rješavanja problema samostalno po državama? Kako, uostalom, uskladiti energetske interese dok se političari prepiru? Energetika bi se trebala izdignuti iznad dnevne, često nerazumne, politike. Čini se da političari jedni drugima žele napraviti problem umjesto da iskoriste moć energije. Stvari su u biti jednostavne. Ako energiju pokušavate s udaljenih destinacija dovesti na područje zemlje sa samo nekoliko milijuna stanovnika, onda nemate izgleda. Prema tomu, potrebno je biti dio regionalnog projekta, a sve zemlje u regiji trebale bi u svoje prioritete staviti povezivanje nacionalnih energetskih sustava.
-
Jesu li vlasti u Hrvatskoj i druge u okruženju svjesne toga? I da i ne. Jesu jer ima kontaktaka i sastanaka na tu temu. Nisu zato što nema provedbe. Treba razvijati koncept otvorenog tržišta kakvo zagozvara EU. Smatram da je ključ kvalitete tržišta i veće sigurnosti opskrbe u razvoju i povezivanju energetske infrastrukture za transport i prijenos energije. Bez nje nema povezanosti, dakle ni protoka energije. Bez protoka energije nema ni kvalitetnog tržišta.
-
Dakle, ipak se sve svodi na političko pitanje, a ne energetsko. Energetika nikad neće biti depolitizirana. To je nerealno očekivati jer je strateška djelatnost. U svim raspravama koje se vode u EU, pa i šire, još se nije definiralo gdje i kada počinje i završava odgovornost države, proizvođača energije, regulatora i operatera, trgovaca itd.
-
Izdvajanje plinskog biznisa iz Ine država je proglasila strateškim pitanjem. Je li to uistinu tako. Kako je u drugim državama i jesu li naši potrošači sada sigurni? Svaka zemlja ima svoj energetski put. Uostalom, ako se ide na koncept otvorenog tržišta, ne može se nikomu zabraniti da se bavi trgovinom i uvozom energije. Zato slučaj Ine vidim samo kao kratkoročnu mjeru. Dugo ročno će se u Hrvatskoj pojaviti igrači koji će prodavati plin jer im zakoni EU to omogućavaju. Mislim da će se i Ina za tri do pet godina ponovo uključiti u taj biznis. To je realnost. Nitko neće imati povlaštenu poziciju za prodaju plina.
-
Donedavno smo imali i nacionalnu naftnu kompaniju Inu. Sada pak, nakon što ju je Mol preuzeo, nemamo ni to. Je li ta činjenica strateška opasnost? Bio sam u Vladi koja je prodala prvi paket od 25 plus jedan posto Ine. Tada nismo imali nikakav strah od privatizacijskog procesa. Pitanje sigurnosti opskrbe i uloge države u kompaniji različite su priče. Postoje primjeri kompanija u privatnom vlasništvu koje funkcioniraju bez problema, ali i onih u državnom sa sto i jednim problemom. Prema tomu, odnos vlasništva nije važan. Ne mislim da se na temelju činjenice prodaje Ine može zaključivati je li se napravilo dobro ili loše. Tek treba vidjeti kako će sve to funkcionirati. Nadam se da će novi sustav Ine biti na korist kupaca, a to je najvažnije.
-
Osim plina i nafte nameće se i pitanje opskrbe električnom energijom. Kakva je situacija s NE Krško ako se zna da u odnosima Zagreba i Ljubljane ne cvjetaju ruže? Sve funkcionira dobro i na tom se planu ne prelamanju problemi dviju država. NE Krško danas proizvodi 13 do 14 posto ukupne hrvatske potrošnje električne energije. Cijena je pak pogonska jer to proizlazi iz činjenice da je RH suvlasnik elektrane s 50 posto.
-
Treba li graditi novu nuklearku, možda u Hrvatskoj? Ima li uopće potrebe za time? Krško je najrealnija lokacija za novi blok, sva je infrastruktura ondje. Vidio sam suvlasničke ugovore za gradnju nuklearnih elektrana koji su imali 12 članaka jer se temelje na zajedničkim interesima i povjerenju. U tom jednostavnom duhu zajedničkog cilja dvaju partnera trebalo bi poslovati i u Krškom. Gradnja nove elektrane vrlo je složeno i komplicirano pitanje i potrebno je povjerenje partnera, a političko okruženje treba poduprijeti to povjerenje.
Ina će se za tri do pet godina vratiti u plinski biznis
Što se događa s HEP-om? Govori se da je on sljedeći na listi za rasprodaju kojom bi se popunile proračunske rupe. Koliko ta tvrtka danas uopće vrijedi? HEP se našao u problemima u poslovanju i dugovima jer je cijena električne energije bila limitirana. S takvom socijalnom umjesto tržišnom tarifom HEP nema veliku vrijednost. Ako ga netko želi kupiti, za određivanje cijene ključna je stabilnost pravnog sustava i sigurnost.
Dakle, na veliko razočaranje trenutačne Vlade HEP nije vruća roba na tržištu? HEP je još u procesu restrukturiranja. Upravo je izašao i novi paket smjernica EU koje moramo provesti do 2011. Važno je i vrijeme prodaje. Danas je cijena jedna, a za 10 godina, kad RH bude dugogodišnja članica Unije, razgovarat će se o drukčijim iznosima. Naravno, postoji mogućnost i razdvajanja pojedinih segmenta tvrtke koji bi se odvojeno prodavali. Najveći interes investitori su dosad u svim zemljama bivšeg socijalizma pokazali za posao distribucije energije. S malo novca tako se dobiva tržište. Uvijek sam se zalagao da HEP bude javna kompanija s nizom malih dioničara. U privatizaciji treba voditi o dva važna segmenta: hidroelektranama koje iskorištavaju prirodnu rentu i mrežama koje su monopolni. I jedno i drugo ima razloga ostati u nacionalnom vlasništvu. Sve to treba staviti na stol kad se bude donosila odluka.
O čemu god počnemo razgovarati, uvijek dotaknemo pitanje državne politike formiranja cijena. Koliki je to balast, opterećenje, i dokad će biti tako? Snažna socijalna politika u formiranju cijena energije na kraju je štetna za sve. Posebno je pak štetna ako nije selektivna. Služem se da je potrebna socijalna politika u servisiranju troškova energije u kućanstvima, ali ona mora biti selektivna i usmjerena samo na dio građana koji zaista imaju problema. Prema procjeni Instituta u RH to je 10 posto građana. Još približno 10 posto ima probleme manjeg intenziteta. Njima je u redu pomoći, ali nema potrebe ni razloga da se socijalna politika vodi prema ostalima jer izaziva niz drugih dugoročnih teškoća. Embargo na cijene struje opteretio je HEP, a cijene plina Inu.
Klimatske promjene već se događaju. Energiju treba racionalno trošiti. Je li se RH ukrca u svjetsku kompoziciju razumijevanja tog pitanja? U krugu sam onih koji smatraju da se ljudskom djelatnošću pridonosi promjeni klime i da treba mijenjati sustav gospodarenja energijom. Ako smo u Hrvatskoj imali socijalnu cijenu energije, naravno da nismo vodili računa kako je trošimo. No to vrijeme ubrzano završava. U stambene zgrade građene do 1987. nije se ugrađivala toplinska izolacija. One su stoga enormni potrošači. Ako se to popravi i još ugrade bolji prozori, može se uštedjeti i do 70 posto energije.
Kako uvjeriti našeg čovjeka da se to isplati? Većina kod nas nema takvu svijest, osim ako ne postoji i prilika za uštedu. Prema analizama koje smo provodili u Institutu, a koje se slažu s vodećim svjetskim ekspertima, cijena energije do 2050. u odnosu na danas porast će do triput. U prosincu će se u Kopenhagenu održati UN-ova konferencija o klimatskim promjenama na kojoj bi se trebalo postići dogovor o smanjenju ispuštanja CO2 za 50 posto. To će značiti iskorak u odnosu na Protokol iz Kyoto, dakle dobit ćemo okvir što treba konkretno učiniti. Prevedeno, to znači da će nakon te konferencije trebati potpuno promijeniti razmišljanja i promišljanja o energetici i oko nje. Čak i filozofiju energetike koju smo dosad poznali trebat će mijenjati.
Hoće li na tome, osim u smislu očuvanja klime, netko moći i zaraditi? Kad cijena električne energije osjetno poraste, isto će se dogoditi i s potražnjom za alternativnim izvorima. S druge će se strane prva mjera odnositi na izolaciju u stambenim objektima. U Institutu smo izračunali da bi sanacija postojećih objekata u Hrvatskoj mogla trajati 20 godina. Svaku od tih godina u tom bi se poslu vrtjelo više od milijardu eura. I da, postojala bi zakonska obveza da se to mora učiniti.
