Crni balet ‘Vodoinstalater’ skladatelja Gordana Tudora i koreografkinje Natalije Manojlović pravi je ‘udarac’ anemičnom postmodernizmu 21. stoljeća. ‘Ballet noir’ glazbenom je inovativnošću u tretiranju tempa, harmonije i analogno proizvedene elektronske glazbe anemičnom kazališnom postmodernizmu 21. stoljeća zadao je ‘teatar-šaku’. Ovo scensko-glazbeno djelo proizvedeno je prema dvostrukom autoritetu kompiliranja i komponiranja materijala: onom literarnom crnohumornog francuskog umjetnika Borisa Viana, dakle, svojevrsnim naslijeđenim autoritetom, te onom originalno sklada glazbene partiture koja je za koreografiju baleta funkcionirala kao stečeni autoritet.
Jednako tako i izvedba posjeduje vlastitu dvostrukost, odnosno isporučuje se kroz dva para-lena izvođačka prostora – jedan je koncertni, a drugi baletni. Istodobno sâm naslov operira unutar duchampovskog polja stvaranja značenja kao sraz označenog i označitelja, a koji ruši ustaljeni obrazac ozbiljne građanske konvencije poimanja određene umjetničke forme ili sadržaja. Tako modernistički shvaćena umjetnost potom se vraća na samo izvorište i počelo umjetnikova zadatka da komunicira s onima kojima je njegova umjetnost namijenjena, a ne samo s umjetnošću samom. Danas, u eri postmodernizma to bismo ironično nazvali primijenjenom umjetnošću.
Balet, naime, tradicionalno počiva na narativnoj formi koju je suvremeni ples davno odbacio. Glazba se pak rjeđe veže uz tekst kao polazište te često počiva na određenoj atmosferi ili slici ili nečemu posve apstraktnom. Iznimka je balet u kojemu skladba počinje od libreta. Konstrukcija materijalna prema narativnom sklopu kojim su se bavili i Tudor i Manojlović, svatko u svojoj domeni, značila je istraživanje apstraktnih i konceptualnih formi, postupaka i sustava. U predstavi nastupaju glumci Dean Krivačić i Judita Franković, plesačica Ivana Pavlović, izvođač Nino Bokan te glazbenici Ana Benić (flauta), Goran Jurković (saksofon), Ivan Batoš (glasovir), Oleg Gourski (kontrabaš) i Tanja Tortić (violina).
