Kako nadoknaditi manjak

Osim rezanja troškova države proračunski manjak može se nadomjestiti zaduživanjem, povećanjem poreza ili (ras)prodajom preostale ‘obiteljske srebrnine’ (vodnih potencijala, šuma, elektroenergetike).

Svaki od spomenutih načina, međutim, ima naličje.

Nedostatak povećanja poreza, osobito povećanja poreza na promet, odnosno PDV-a, jest to što smanjuje potrošnju, što u krizi, ako se iako može, treba izbjeći. Staro je pravilo da u fiskusu nikad jedan i jedan nisu dva, nego uvijek manje, jer se zbog povećanja poreza smanjuje visoko oporezivana djelatnost, pri čemu valja podsjetiti da se stopa PDV-a u Hrvatskoj ubraja među najviše u svijetu (druga u Europi).

(Ras)prodaja ‘srebrnine’ sve je nepopularnija zbog loših iskustava s prije prodanom, a i nerazumljivo je za jednokratnu naknadu (proračunsku zakrpu) izgubiti izvor trajnih prihoda.

Kao najpovoljnije rješenje nameće se rezanje troškova države.

barem 10 posto jer bi ušteda za 10-tak tisuća plaća i troškove rada bitno poboljšala stanje u državnoj blagajni. No mogu li i državni službenici ostati bez posla i biti na burzi kao, primjerice, višak zaposlenih u gospodarstvu? I dok će to pitanje, izgleda, ostati visjeti u zraku, valjalo bi se dotaknuti upitnih stavki kojima vrvi državni proračun.

Primjerice, ukinuti bi se moglo Državno izborno povjerenstvo koje je odnedavno formirano kao zasebno tijelo državne uprave. Za redovit rad toga posebnog tijela državne uprave u proračunu je na godinu predviđeno 6,4 milijuna kuna, od čega 3,6 milijuna kuna za plaće zaposlenih, a da istodobno nisu smanjena ni sredstva ni broj zaposlenih u Državnom uredu za upravu. Državno izborno povjerenstvo, izmišljeno tijelo državne uprave monumentalna naziva, useljeno je u novouređenu gornjogradsku palaču u Zagrebu koja bi se nakon eventualnog ukinuća tog ureda možda mogla iznajmiti i umjesto nemalih troškova ostvarivati prihod. Izbori bi se mogli održavati kao i prije osnivanja toga novog tijela državne službe, odnosno možda unaprijediti osnivanjem novog Državnog izbornog povjerenstva u nekim boljim vremenima.

Ne treba zaboraviti ni na prije pet ili deset godina osnovana paradržavna tijela poput Agencije za elektroničke medije, Agencije za promicanje izvoza i ulaganja, Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama, Agencije za prostore ugrožene eksplozivom atmosferom, Agencije za vodne putove, Agencije za zaštitu okoliša, Agencije za zaštitu osobnih podataka, Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, Hrvatske agencije za malo gospodarstvo, Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, Hrvatske agencije za hranu, Hrvatske agencije za telekomunikacije, Hrvatske akreditacijske agencije ili Hrvatske informacijsko-dokumentacijske referalne agencije. Iako nije moguće odjednom ukinuti sva ta paraupravna tijela i vratiti njihovu djelatnost u nadležna ministarstva, moguće je razmjerno smanjiti sredstva i broj zaposlenih u ministarstvima koja su rasterećena od tih poslova prenesenih na ta nova tijela. Možda bi se dio tih državnih službi mogao i privatizirati i na taj način rastretiti državni proračun kao što su svojedobno pojedinci iz građevinskog lobija privatizirali, primjerice, Institut građevinarstva Hrvatske, nekad neupitnu državnu službu za normizaciju u graditeljstvu.

Osim što bi trebalo u cijelosti ukinuti stavku ‘Zračni prijevoz tijela državne vlasti’ i rasprodati imovinu (svako tijelo državne vlasti već ima odobrene stavke putnih troškova redovitim prijevozom), bilo bi dobro upitati se treba li uz Vladin Ured za zakonodavstvo i istomenu komisiju u Saboru još i Ured za koordinaciju sustava procjene učinka propisa kojem je prethodnim rebalansom najamnina povećana za 390 tisuća kuna.

Ako je suditi prema dosadašnjem učinku tog ureda, odnosno neusklađenosti propisa, i taj bi ured bilo dobro ukinuti i tako štedjeti smanjenjem nepotrebnih troškova.

U povijest bi trebalo poslati i stavku ‘Uspostava i održavanje usluge centralnog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima’ (cjelokupni iznos od 35 milijuna kuna predviđen je za računalne programe sustava državne riznice koja je već više od 15 godina nedovršeni projekt), a i optimirati rad nekih tijela zaduženih za odnose s Europskom unijom. Primjerice, je li uistinu prijeko potrebna Agencija za reviziju sustava provedbe programa EU, na koju odlazi više od osam milijuna kuna, kad već postoji Središnja agencija za ugovaranje i financiranje tih istih programa na koju odlazi više od 27 milijuna kuna?

A kako tek stvar stoji s Ministarstvom obrane i vanjskih poslova? To su riznice mogućih ušteda ukladanjem bespotrebnih odjela ili aktivnosti. Primjerice, stavka ‘Troškovi preustroja Ministarstva obrane’ u iznosu od 121,5 milijuna kuna vodi se kao ‘ostali rashodi za zaposlenike’, a za zaposlene, reorganizacije, preustroje, viškove, plaće i modernizacije postoje već druge stavke.

Ili, primjerice, Ministarstvo vanjskih poslova i europske integracije za stavku ‘Opremanje i adaptacija poslovnog prostora’ izdvaja 4,3 milijuna kuna, a na diplomatsko-konzularna predstavništva odlazi 412,6 milijuna kuna. Tu je tek moguće ukinuti veći broj tih predstavništava i veleposlanike i službenike kao višak zaposlenih uputiti na burzu rada zajedno s ostalim smrtinama. Hrvatska nije kolonijalna velesila da bi joj trebalo toliko Ministarstvo vanjskih poslova.

A tek Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama o čijoj korisnosti dovoljno govori podatak da su joj u prvom rebalansu s nešto više od 300 milijuna kuna sredstva smanjena na 159,2 milijuna kuna (kako je uopće moguće da je u prvom navratu toliko izdvojeno?), a jednako su nerazumljive i preostale stavke.

Visina stavke ‘Poticanje programa javnih potreba športa’ od 101,3 milijuna kuna također je upitna, pogotovo jer se ne zna koliko tu novca ode za nogometni podmladak s obzirom na to da se nogometši kao ‘privatno vlasništvo’ prodaju u inozemstvu kao da je riječ o ‘privatnom vlasništvu’. Postavlja se pitanje kako je prije 2008., prije nego što je osnovana Agencija za opremu pod tlakom, funkcionirao državni nadzor sigurnosti građana? Ili, čemu izdvojiti i kunu za stavke ‘Jačanje sposobnosti na području zaštite potrošača’, kad već postoji Nacionalni program zaštite potrošača ili na što se točno troši 50 tisuća za promicanje ravnopravnosti spolova u Kalmetinu ministarstvu? Naravno, sve nabrojeno tek su neki od niza nejasnih stavki koje bi umjesto na brzinu novinarski trebalo temeljito pročesljati prije nego što se vladajući upuste u rezanje onih najviših koje, zapravo, svatko može precrtati flomasterom i pričekati da ih interesni istomišljenici potapšaju po leđima.

Kad bi se dosljedno provelo predloženo rezanje troškova države, budžet bi bio bitno manje neuravnotežen nego danas.

8,5 milijuna kuna stoji Državno izborno povjerenstvo, a na plaće troši 3,6 milijuna na godinu.