Ljutiti bloger o Summersu

Iza plana da se nakon 700 milijardi danih za spas banaka još 800 milijardi dolara ubrizga u cjelokupnu američku ekonomiju, što je već počelo davati stidljive rezultate, stoji Larry Summers, direktor Obamina Nacionalnoga ekonomskog vijeća. Međutim, taj harvardski profesor kontroverzan je i kao čovjek i kao ekonomist jer ne libi se drastično mijenjati svoja stajališta.

Sve je više onih koji u posljednje vrijeme upozoravaju na doticanje dna recesije u SAD-u i prelazak u kakvotakve pozitivne trendove. Najnovija je takva spekulacija MMF-ova, koji sada očekuje rast svjetske ekonomije od 2,5 posto sljedeće godine, doduše ponajprije zahvaljujući Kini, ali dijelom i oporavku Amerike. Velik je to zaokret u očekivanjima koja su do prije nekoliko mjeseci bila mnogo sumornija, a prije godinu dana apokaliptična. Ipak, sada su mnogi voljni priznati da se stvari odvijaju bolje od očekivanog, naravno daleko od idealnog, i da provedene mjere u SAD-u počinju davati neke rezultate. Riječ je ponajprije o dva izdašna paketa od 700 i 800 milijardi dolara od kojih je prvi bio kontrola štete u financijskom sektoru, a drugi fiskalni deficit namijenjen cjelokupnoj ekonomiji. Iza 700 milijardi stajao je sada bivši ministar financija Henry Paulson, a za drugi, obilniji i sveobuhvatniji, odgovoran je Larry Summers, prvi ekonomist Obamine administracije i, bez sumnje, mozak operacije i vrhunski kameleon ekonomske teorije. Direktor Nacionalnog ekonomskog vijeća u Obaminu kabinetu u karijeri je već nanizao odgovorna zaposlenja. Uz dnevni posao Summers je profesor na Harvardu (bio je i predsjednik tog sveučilišta od 2001. do 2006.), već je bio i na visokome mjestu u američkoj administraciji, kao ministar financija posljednjih godina i pol Clintonova mandata, a iskustvo u međunarodnoj ekonomiji stekao u Svjetskoj banci, gdje je proveo dvije godine. Nije izbjegao svoj dio kontroverzija od kojih je, vjerojatno, najzanimljiviji njegov odlazak s mjesta predsjednika Harvarda zbog sukoba s profesorom Cornelom Westom, ali i zbog njegovih komentarja o ženama. Oba ova slučaja zapravo prilično zorno sugeriraju kakav je čovjek Summers.

Do sukoba s Westom došlo je, prema službenoj verziji, zbog nedovoljnoga profesorova angažmana na Sveučilištu u korist njegove pretjerane društveno-političke angažiranosti, što je on zanijekao. Između redaka pak čini se da je problem u sasvim drukčijim usmjerenjima i osobnostima koje teško mogu biti u istoj prostoriji. West je filozof po struci, politički i društveno vrlo angažiran, borac za ljudska prava, kritičar, pastor, reper i još štošta čime se društveno osviješteni intelektualac može baviti. Summers je pak predani tehnokrat, ekonomist i čovjek koji voli računati, privlačiti donacije sveučilištu, zarađivati i jačati neoliberalizam u svijetu. Različiti da različitiji ne mogu biti. Summersovo poimanje odnosa muškaraca i žena također je uzburkalo mnogo duhova i priskrblilo mu iznimno negativan publicitet u SAD-u, kojeg se i danas teško rješava. Larry je, naime, uspješno riješio zagonetku premale uključenosti žena u znanost i inženjerstvo na vrhunskim sveučilištima i u najboljim istraživačkim institucijama. Dapače, nije to bila samo usputno izbačena napomena, nego razrađen misaoni sustav utemeljen na tri teze. Prvo, objasnio je Summers okupljenima na Konferenciji o diverzifikaciji radne snage u znanosti i inženjerstvu, žene s djecom nisu voljne ili sposobne raditi 80 sati na tjedan na takvim poslovima, i drugo, dječaci u prosjeku bolje rješavaju srednjoškolske ispite iz matematike od djevojčica, što onda utječe i na postotke u vrhunskim karijerama na tom području. Ipak, treća je teza bila dobitna kombinacija, ona koja je odzvanjala još dugo. Prema tom otkriću postoje ‘problemi intrinzične sposobnosti, a posebice varijabilnosti sposobnosti’. U tako akademski upakiranoj tezi, poenta je da žene imaju manju sposobnost za neke djelatnosti, primjerice znanost i inženjerstvo, od muškaraca. Njegova obrana od optužaba bila je podjednako neuverljivo skrivanje u mutnim izrazima. Tvrdio je da mu je namjera bila ‘sasvim pozitivan umjesto normativan pristup’, ali i da su njegove primjedbe bile namjerna provokacija. U posljednjem je svakako uspio.

Ekonomija mu je, navodno, jača strana, genetski ubrizgana (rekao bi Andrija Hebrang) preko roditelja ekonomista i profesora na Sveučilištu u Pennsylvaniji i rođaka Paula Samuelsona i Kennetha Arrowa, nobelovaca na području ekonomije. U svojoj 28. godini postao je jedan od najmlađih profesora u povijesti Harvarda. U svojim je pak ranim radovima zaključio da korporativni porezi i porez na dobit nisu učinkoviti način oporezivanja, stoga bi u skladu s time njihovo rezanje pomoglo rastu ekonomije, što je poslije uspio i isposlovati radeći u Reaganovoj i Clintonovoj administraciji. Drugo važno otkriće bilo je da transferna plaćanja uvelike pridonose nezaposlenosti i da ih valja smanjiti.

Još je jedna potvrda manjka društvene osjetljivosti i njegove predanosti slobodno-tržišnoj logici i interni memorandum iz 1991. nastao tijekom njegova rada u Svjetskoj banci. Kad je na margina toga dokumenta u kojem ekonomist Lant Pritchett tvrdi da slobodna trgovina ne mora nužno koristiti okolišu zemalja u razvoju dopisao: ‘ekonomiska je logika izbacivanja toksičnog otpada u zemlje s najnižim prihodom savršena i to trebamo prihvatiti (…). Ja sam uvijek mislio da su slabo naseljene zemlje u Africi zapravo prilično slabo onečišćene’. Larry bi, vjerojatno, tu objasnio da je išao pozitivističkim pravcem razmišljanja ne uključujući normativni pristup. Međutim, nijedno od tih ‘intrigantnih’ razmišljanja nije spriječilo njegovo napredovanje u Clintonovoj vladi. U njoj je na kraju stigao i do mjesta ministra financija 1999. iako je zbog izjave o ženama morao malo pričekati na nj. No u tom je međurazdoblju razradio taktiku ‘spašavanja’, ponajprije izvlačeći Meksiko i Rusiju iz valutne krize. Tadašnjeg ruskog predsjednika poučavao je ‘akcijama’ za koje je tvrdio da vrijede uvijek i svagdje – privatizaciji, stabilizaciji i liberalizaciji, što je zanimljivo gleda li se iz današnje perspektive, kad Summers ispada zakleti kejnezijanac, odani intervencionist i ekonomski udarnik administracije koja stavlja povijesnu regulatornu brnjicu Wall Streetu.

Primjera njegove borbe protiv regulacije i bacanja klipova pod noge slobodnog tržišta ima još, zbog čega fleksibilnost njegova razmišljanja postaje zapanjujuća. Ili se to zove praktičnost. Najzvučnije među njima zasigurno je njegovo pozdravljanje Gramm-Leach-Blileyjeva zakona kojim su uklonjene 60 godina stare restrikcije na bankarsko poslovanje u području osiguranja i investicija. Tom prigodom izjavio je: ‘Danas je Kongres izglasovao poboljšanje pravila koja su upravljala financijskim uslugama od Velike depresije i zamijenio ih sustavom za 21. stoljeće.’ Šlag na tortu mora biti njegov uvodnik u New York Timesu u povodu smrti Miltona Friedmanu u kojem je, među ostalim, napisao i da ‘svaki iskreni demokrat mora priznati da smo danas svi fridmanovci’.

Naravno, nije Summers promijenio mišljenje, nego ga jednostavno prilagodio okolnostima. Iako je spremno posegnuo za fiskalnim deficitom da bi oživio tržište slobodno jedino prema slobodnom padu, Larry je ipak ostao vjeran svojoj osnovnoj inspiraciji, pa je ponovno progurao porezne olakšice u Obamin paket, a našao je vremena nazvati Chrisa Dodd, predsjednika senatskog odbora za bankarstvo, i tražiti ga da ukloni ograničenja na direktna plaće u tvrtkama koje su dobile pomoć.

Govoreći o Summersu, još jedan iznimno drag i suosjećajni čovjek Henry Kissinger rekao je da mu treba dati posao u Bijeloj kući na kojem bi bio zadužen za popravljanje ili uništavanje loših ideja. Svoj svoga zna. Naomi Klein imala je nešto manje laskave stvari primijetiti o Summersu. U svom se komentaru osvrnula na ‘moždane mjehuriće’ koji su nerijetko odgovorni za krize. Prema njoj, vlasnik jednoga takvog mjehurića, i to najvećeg, upravo je junak ove priče – Summers. Teza kolumne u kojoj poziva na njegovo protjerivanje iz javnog života jest da muškarci poput Summersa ili Alana Greenspana dobivaju atribute mesija i gurua zbog kojih obični ljudi jednostavno vjeruju svemu što čuju od njih koliko god to glupo zvučalo jer misle da je problem u njima samima i njihovoj nesposobnosti da shvate tako genijalne mozgove. Što god netko o njoj mislio kad kaže da je Summers uglavnom bio u krivu, nije daleko od istine. Uklonio je restriktivnu regulativu, bio protiv regulacije derivata, a konačna pogreška, završava Klein, bit će ponovno napuhavanje nedavno puknutog mjehurića. Ne treba se zavarati da je Summers naglo postao intervencionist i kejnezijanac razvivši empatiju za siromašne. Riječ je o tvrdo-kornom fridmanovcu koji se samo strateški povukao i bez pardona iskoristio alate suparničke škole mišljenja da stvari vrati na staro.