Dosta popularan način osiguravanja financijske samostalnosti djece na Zapadu jest i osnivanje zaklade. Taj financijski instrument uglavnom koriste imućnije obitelji, s obzirom na povoljniji financijski tretman. Zakladom upravlja od strane roditelja za to kvalificiran stručnjak koji se stara o tome da sredstva budu uložena kako bi na najsigurniji mogući način osiguravala ostvarivanje najveće moguće dobiti. Nažalost, hrvatski pravni sustav nije toliko otvoren poput onih iz susjedstva, budući da je prema zakonu zaklada imovine namijenjena da sama, odnosno prihodima koje stječe, trajno služi ostvarivanju neke općekorisne i dobrotvorne svrhe te ne postoji način da se zaklada osnuje za potrebe samo jedne obitelji.
Mnoge su varijante i načini kojima se budućnost djeteta može na vrijeme osigurati, no daleko od toga da u Hrvatskoj postoje baš svi proizvodi na koje su navikli roditelji u zapadnom svijetu. Primjerice, u SAD-u postoji posebna varijanta štednje za upisninu na fakultete, koji su duže mnogo skuplji nego u Hrvatskoj i SAD-u. Takozvani ‘529 savings plan’ poseban je plan štednje za školarini koji ima mnogo sličnosti s ulaganjem u mirovinske fondove američkih građana. Na uplate se ne plaća nikakav porez ili ostala davanja, uplatitelj na račun može biti bilo koja osoba, a ne samo roditelji, a ako dijete u čije se ime štedi odluči ne otići na fakultet, račun i sva štednja mogu se prebaciti na drugog potomka. Kako je riječ o namjenskom računu, porez se plaća jedino u slučaju da se sredstva potroše za neku drugu svrhu, a ne za upis na visokoškolsku ustanovu, primjerice ako dijete dobije školarinu. Kao i u svim drugim varijantama štednje za djecu, dijete do određene dobi, obično do punoljetnosti, ne može raspolagati sredstvima iako račun glasi na njega.
