Home / Tvrtke i tržišta / Pristup kolaču

Pristup kolaču

Marketinški guru Martin Lindstrom u svojoj novoj knjizi ‘Buyology’ istražuje brendove koji se konzumiraju uz određene popratne radnje. To im pomaže u stvaranju emotivne povezanosti s potrošačem, pridonosi diferencijaciji proizvoda na tržištu i porastu prodaje.

Brutalna iskrenost i sustav eliminacije utemeljen na suludim kriterijima. Zvuči poznato? Da, klinici uistinu znaju biti nemilosrdni. Evo, primjerice, bilo je dana kad se nije grupiralo na temelju fizičke spreme za igru skrivača, boje kose, tenisica ili čak sluha za domaće ‘dance’ hitove, nego na osnovi načina na koji su se jeli Crvenkini Jaffa-keksi. Inicijacija je bila sljedeća: uguraš li cijeli keks u ust, nemaš nikakvih izgleda da taj mjesec budeš ravno pravim član ‘in’ grupice. Odgrizeš li rubove kolutića, a zatim uživaš u sljužbenom okusu biskvita, čokolade i naranče u sredini, proglasit će te osrednjim članom skupine koji nit’ odmaže nit’ pomaže.

I premda nije bilo točnog odgovora kako se točno Jaffe proždiru, iskristaliziralo se da su vođe obično bili oni koji su sitnim mliječnim zubima uspjeli odlijepiti čokoladu od naranče, diskretno prožvakati biskvit, a zatim na jezik nalijepiti komad naranče i slavodobitno se izbeljiti okupljenima.

Možda je i taj ritual povezan s konzumacijom Jaffe ili Topsa razlog zbog kojeg je klinicima on mnogo više od običnog keksa. To što se ovaj primjer svrstava u dane bezbržnog dje-

Uistinu je fascinantno kako su potonji uspjeli stvoriti prave mitove koje potrošači diljem svijeta prihvaćaju bez propitivanja. Tako su i domaći ‘birtijaši’ svladali ritual ispijanja Corona, meksičkog piva koje se konzumira iz boce, ali tako da se kroz njezinu dugačko grlo gurne komadić limuna. Prema nekima limun se upotrebljava da bi dezinficirao bocu i otjerao muhe, a prema drugima da bi neutralizirao loš miris piva.

Prema Lindstromovim istraživanjima pak oba su odgovora pogrešna. Taj su ritual, zapravo, smislili američki studenti koji su osamdesetih godina praznike provodili na meksičkoj obali. Jednostavno ih je zabavljalo guranje limuna kroz grlo redizajnirane boce Corona, a i zanimalo koliko treba proći vremena da se njihova zafrkancija proširi i na ostala svjetska tržišta. Kompanija Modelo, u čijem je vlasništvu brend Corona, odlučili su poboljšati prodajne rezultate u susjednom SAD-u, pa se u marketinškoj kampanji poslužila tim novim ritualom. Stoga iako je riječ o pivu koje okusom ne odškače od većine u kategoriji, promovirani ritual (preplanuli Američki koji guraju limun u bocu hladnog piva) pomogao je tvrtki da poveća prodaju s 1,8 milijuna u 1984. na 13,5 milijuna ‘gajbi’ 1986. i tako Coronu svrsta među najbolje uvozne brendove u SAD-u.

Prije dvije godine agencija BBDO provela je globalno istraživanje o ritualima potrošača i prilikama brendova da se u njih ubace. Dakle, tu nije bilo riječi o ritualu vezanom uza samu uporabu proizvoda ili usluge, nego svakodnevnim, uobičajenim radnjama koje postaju prilika za jačanje brenda, i to ponajviše zbog emotivne povezanosti potrošača s njegovim ritualima. Prema BBDO-ovim nalazima pet je svakodnevnih rituala svojstvenih globalnim potrošačima: pripremanje za bitku (jutarnji ritual), gozba (hranjenje u društvu), ‘sexing up’, povratak kući i, posljednji, ritual prije spavanja. Ulazak u te nezaobilazne rituale (primjerice, Colgate kao dio jutarnjeg rituala ili Durex kao dio ‘sexing upa’) povećava lojalnost brenda i potrošača.

Dakle, rituali koji su smislile marketinške glave po narudžbi vlasnika proizvođača pića pokazali su se dobrom strategijom za osvajanje tržišnog udjela, pogotovo kad je riječ o proizvodima koji se ne ističu znatno kvalitetom ili pak egzistiraju na tržištima zaslićenim sličnim varijacijama. Iako u manjoj mjeri, i u industriji slatkiša mogu se pronaći izmišljeni rituali koji jačaju emotivnu povezanost potrošača i proizvođača.

Tako je, primjerice, sjajnu stvar napravio brend Mallomar, koji nalikuje ‘marshmallowu’, koji se može pronaći i na policama domaćih trgovina. Naime, u virtualnom svijetu mogu se pronaći različiti komentari o tome jede li se kolačić superiornom metodom (najprije pjenasta kupola pa keks), inferiornom (od keksa do vrha) ili standardnom (kolač se odgriza kao i svaki drugi). Osim što vlasnici brenda uživaju u tome da ‘fanovi’ raspredaju o načinima konzumacije, dodatnu su napetost stvorili sezonskim lansiranjem proizvoda. Mallomar se s tržišta povlači u travnju, a na police vraća u rujnu, i to da bi se spriječilo navodno topljenje čokoladnog kolačića. Priči o konzumaciji tako je dodan element ekskluzivnosti, što je dodatno vezalo Mallomar s njegovim pravim obožavateljima.

S obzirom na to da bi u ova recesivna vremena dobro došao svaki savjet za povećanje prodaje ili lojalnosti, marketingaši bi mogli razmisliti i o stvaranju rituala za koje je katkad dovoljan domišljaj i inteligentan televizijski spot. Kao što su pokazali primjeri, svaki brend nema priliku da oko njega potrošači sami stvore svoje rituale, ali rado će prihvatiti i orkestrirane, izmišljene za njihov ‘gušć’, ali i, naravno, punije blagajne proizvođača.

Ritual konzumacije zapravo je spasio i poznati Guinness od propasti na tržištu. Pivoljupci će se složiti da konobari tijekom točenja piva nastoje izbjeći suvišnu pjenu, odnosno potruditi se da ona ostane pri vrhu, visoka samo nekoliko centimetara. Točenje Guinnessa sasvim je druga pjesma. U tom slučaju čak tri četvrtine čaše valja ispuniti gustom pjenom, pustiti da malo odstoji, a potom doliti pivo do vrha. Budući da se na gultljaj čekalo i do deset minuta, irski su ugostitelji početkom prošlog stojeća morali revoluiranim gostima ugoditi drugim pivima koja brzo i učinkovito mogu utažiti žeđ. Polako ali sigurno Guinness je počeo gubiti svoju tržišnu poziciju, zbog čega se nametnulo ozbiljno pitanje kako mu vratiti staru slavu unatoč nezgodnim sastojcima zbog kojih je takav način točenja prijeko potreban.

Spas je došao u obliku marketinške kampanje koja se i danas svrstava među najbolje svih vremena. Kao što u svojoj knjizi objašnjava Lindstrom, marketingaši su problemu doskočili osmišljivši ritual i prateći slogan ‘Good things come to those who wait’ (Dobre stvari dolaze onima koji čekaju) i ‘It takes 119,53 seconds to pour a perfect pint’ (Potrebno je 119,53 sekundi za savršenu pintu). Danas pravi ljubitelji Guinnessa uistinu nemaju problem s čekanjem savršene pinte, a prema istraživanjima čak ih 75 posto misli da je boljeg okusa ako se ritualno natače u čašu. A čak 90 posto potrošača misli da je i jabukovača Magners boljeg okusa ako se konzumira uz poštovanje pravila iz reklame. Prema njima, Magners se mora natočiti u čašu punu leda. Ne, to nije samo piće s ledom, to je Magners kojem je led (tako banalna dosjetka) glavni alat diferencijacije na tržištu jabukovače u Velikoj Britaniji. Otkako je uveden taj ritual, prodaja je rasla dvoznamenkastim postocima, a tržišni udjel procjenjuje se na 75 posto u Irskoj i više od 30 posto u Ujedinjenom Kraljevstvu. Slični rituali pripisuju se i vinima, a prema nekima je i kušanje vina (ono vrčenje fine čaše prije ispijanja prvoga, pokusnog gultljaja) čisti mit, odnosno ritual koji je kušaču samo i jedino zadovoljstva koja ne pridonosi krajnjem cilju.