Vinski izvoz

Mali i mladi vinari prate svjetske trendove, ali čuvaju autohtonost. Raste svijest o kulturi posluživanja vina i sljubljivanja s hranom, a izvozi se uglavnom na već provjerena i tradicionalna tržišta. Međutim, postoji neorganiziran nastup na svjetskom tržištu, bez adekvatne zajedničke promidžbe.

Jedimo na terasi vinoteke u Plastovu, selu iznad Skradina. Alen Bibich, mlad i perspektivan vinar, otvara za kušnju svoje vinske trofeje dok njegova supruga Vesna iznosi sljedove slatkih gastronomskih obročića. Očito je koliko su oboje životno obuzeti vinarstvom i gastronomijom. Naš razgovor o izvozu hrvatskih vina odvijao se s nekoliko prekida jer je Bibich pozornost jednako morao posvetiti turistima i poslovnim ljudima koji su se penjali na brdo Prominu ne bi li kušali njegova vina. U Skradinu ima tzv. wine bar i prodavaonicu s vinima, no glavnu poslu obavljaju u svojim podrumima. Međutim, da se, primjerice, nekom turistu iz Danske svidjelo njegovo vino i da se on nakon šest mjeseci, sjedeći na trosjedu, sjedio ljetovanja i okusa tog vina i odlučio ga naručiti putem interneta, razočarao bi se. Za razliku od drugih zemalja u kojima vinari dobro zarađuju online prodajom, u Hrvatskoj je to još nemoguća misija jer za to nema zakonskih prilika.

Globalno gledano, hrvatska su vina na svjetskoj vinskoj karti još nepoznanica. Novo smo i malo tržište s kojeg vinari izvoze jedino prema principu ‘snadi se’. Male količine ne isplati se izvoziti jer nakon plaćanja svih analiza, carine i transporta dobit vinara jednaka je nuli, pa će online prodaja još neko vrijeme pričekati. A vina su upravo jedan od najvećih aduta koje nudimo u turističkoj i ugostiteljskoj ponudi. Ozbiljnog izvoza hrvatskih vina do sada i nije bilo, pravi posao u izvozu tek se očekuje. Bez ozbiljnijeg koraka u udruženoj promociji na tom gustom i složenom svjetskom tržištu hrvatski vinari nemaju perspektivu. Hrvatska se po količini nikad neće moći mjeriti s npr. Čileom, no autohtonost joj može biti glavni adut za ulaz na prestižne vinske police. Najuglednija imena poput Plenkovića, Krauthakera, Kozlovića i Matoševića uspjevaju izvesti nešto vina po ‘normalnim’ cijenama i uobičajenim kanalima specijaliziranim za trgovinu vinom. No oni, izuzev Bibicha, koji izvozi 80 posto proizvodnje, ponajprije žele dominirati domaćim tržištem, bez mnogo rizika. Bibicheva su najjača tržišta SAD, Slovenija, Češka, Nizozemska, Švedska, Japan i Srbija. U SAD-u je stekao dobru reputaciju zahvaljujući dobrom distributeru, Amerikanacu koji je, poput nas, iz razloga prije četiri godine posjetio njegov podrum i danas ih putem tvrtke XLS Imports uvozi uglavnom u New York. No poslovno je najzanimljivije tržište za Bibicha Švedska jer ima specifičan sustav prodaje alkohola. Švedska državna kompanija raspisuje godišnji natječaj za uvoz vina iz svih zemalja; na njezinu su se popisuši naše sve zemlje svijeta osim Hrvatske.

Tri smo godine lobirali da naša vina dođu na natječaj. Nakon toga otvorili smo vrata i ostalim hrvatskim vinarima. U Japan smo se također probili zahvaljujući japanskim turistima. Izvozimo male količine, ali zato najskuplja vina. Za izvoz u Japan potrebne su posebne analize vina koje se ne provode u Hrvatskoj, stoga sam radi pojednostavnjenja birokratske procedure otvorio tvrtku u Novoj Gorici u Sloveniji u koju izvozim vlastita vina – objasnio je Bibich.

Hrvatsku on svrstava u nove vinske zemlje poput Portugala ili Gruzije iako se vino u Skradinu tradicionalno proizvodi više od tisuću godina.

Vinar s Novog Zelanda Peter Babich, podrijetlom iz Hrvatske, optužio je Alena Bibicha za kradu zaštitnog znaka (iako se drukčije preživaju) i naredio skradinskom vinaru koji je naslijedio tradicionalni obiteljski biznis da povuče svoja vina s tržišta SAD-a jer mu prezime previše sliči njegovom.

Bez obzira na to što Novozelandačin u SAD plasira nekoliko milijuna boca, očito mu je skradinski vinar konkurencija makar proizvode različita vina. Prilikom zaštite brenda Bibich je navodno potpisao izjavu da je njegovo prezime jedinstveno iako je ono jedno od najčešćih na prostoru bivše Jugoslavije.

No te ‘nove’ zemlje za razliku od Hrvatske imaju krovne institucije koje obuhvaćaju sve proizvođače i financiraju njihovu promidžbu na svjetskim sajmovima i u časopisima, a zauzvrat se u njihov zajednički fond vraća dio prihoda od prodaje.

Bez obzira na dobru reputaciju koju je stekao svojim Debitom i Riservom, Bibich ove godine osjeća pad potražnje. Prošle je godine izvezao 80-ak tisuća boca, a u prvoj polovini ove godine samo devet tisuća.

Kriza je najprije pogodila američko tržište, koje je odmah smanjilo potražnju za vinima iz drugih zemalja poput Rumunjske, Bugarske, Gruzije i Hrvatske. No mi smo za prekooceanske zemlje i dalje egzotika, što smatram prednošću jer je u vinskom svijetu već sve poznato. Po autohtonim smo sortama nakon Portugala druga zemlja u svijetu, no za daljnji plasman potrebna je međusobna suradnja i dobar marketing. Hrvatska je po sortama svijet u malom: imamo pet temperaturnih zona, što je rijetko, stoga nam je obveza pozicionirati hrvatska vina na svjetsku vinsku kartu.

Međutim, bojim se da ćemo biti priznati tek kad svjetski vinari počnu okupljati vinograde diljem svijeta – zaključuje Bibich.

Mnogi smatraju da su s obzirom na konkurenciju hrvatska vina preskupa, no stručnjaci se ne slažu s time. Regionalno gledajući, najskuplja su vina u Hrvatskoj dalmatinska, što se djelomično može objasniti čudnim terenima, malim parcelama i prinosima te skupljom proizvodnjom. No dalmatinski ugostitelji, osobito u Dubrovniku, imaju i najveće marže. Slavonija bi se donekle mogla natjecati u količini i svoja vina prodavati i izvoziti po manjoj cijeni, zagorska bi pak vina najprije trebala zaraditi posluživanjem izvan vlastite županije, a Istra uopće nema toliko potrebe za izvozom jer je domaća potrošnja vina, pogotovo malvazije, vrlo dobra. Donedavno je ta regija s obzirom na potražnju proizvodila premalo vina i vladala je logika: ako ne možemo izvesti vino, ‘ajmo uvesti turiste. Osnutkom Udruge vinara i vinogradara Vinistra, koja okuplja 90 istarskih proizvođača na čelu s Ivicom Matoševićem, jednim od najcjenjenijih vinara, Istra je počela izvoziti vina, osobito u Srbiju, gdje postiže dobru cijenu i bolju naplatu. Nove su istarske zvijezde Dejan Milić i Andi Šipetić, koji su stvorili zanimljiv brend malvazije i biske pod nazivom Demian i odlično prolaze u stručnim i ugostiteljskim krugovima. Nakon dvije godine borbe partneri su sklopili ugovor za izvoz vina u Srbiju i Novi Sad, gdje s distributerom provode kompletan servis, promidžbu i edukaciju konobara koji ta vina poslužuju i važna su karika u njihovoj preporuci.

Jedan od najraširenijih i priznatijih vinara u svijetu Zlatan Plenković s Hvara (čija je prosječna cijena vina 10 eura) nema ništa protiv visokih marži ugostitelja. Sretan je, kaže, kad netko skupo prodaje njegovu robu jer to jamči kvalitetu i lakši ulaz na tržište. Plenkovićeva tvrtka Zlatan otok imala je dobar ugovor sa švicarskim Bioinspektom o izvozu ekoloških vina dok izvoz nije stopiran jer vino nije imalo hrvatski ekocertifikat. Kad će ponovno izvoziti 60 tisuća boca u Švicarsku, ovisit će o tome kad će uknjižiti sve svoje parcele, što je dobro staro pitanje imovinskoslavičkih odnosa s kojim se teško boriti. No Plenkoviću izvoz nije primaran cilj s obzirom na veliku potražnju na domaćem tržištu, koje teško pokriva.

Izvoz je do sada činio 30 posto naše proizvodnje, a danas je između 15 i 18 posto. Pokrili smo mnoga tržišta, ali nemamo dovoljno vina. Prvi smo probili led s Hrvatskim šumama, koje su nam ustupile zemljište od 75 hektara kraj Makarske, posadili smo lozu na još 55 hektara kraj Šibenika. U idućih nekoliko godina to bi trebalo biti dovoljno za pokrivanje domaćeg i inozemnog tržišta i vraćanje na izvoz 25 do 30 posto proizvodnje. Vlada bi trebala uvesti poticaje na izvezenu masu jer ćemo ovako svi raditi na domaćem tržištu, gdje su rizik i odgovornost manji – misli Plenković, koji danas izvozi otprilike pola milijuna butelja, što je otprilike pet milijuna kuna prihoda. Dobar ugovor izgubio je i Vlado Krauthaker, jedan od 10 najvećih izvoznika, i to s Lufthansom, no 25 posto proizvodnje graševine, chardonnaya, sauvignon i autohtonog zelanca i dalje izvozi u većim količinama na već tradicionalna tržišta.

Svake godine Hrvatska bilježi sve više vinara i viškova, a sve manji izvoz. Prema podacima novoosnovanog Hrvatskog centra za poljoprivredu, hranu i selo izvoz vina prošle je godine bio manji tri posto (izvezli smo otprilike 28 tisuća hektolitara vina), a za isto toliko povećao se broj proizvođača u Hrvatskoj (17-ak tisuća). Za razliku od malih vinara koji se bore vrhunskim vinima u manjim količinama, veliki proizvođači poput Kutjeva i Agrokora izvoze već prokušane brendove koji najbolje prolaze u BiH. Izvoz kutjevačkih vina navodno čini 40 posto ukupnog hrvatskog izvoza. Prošle godine tvrtka je izvezla 1,1 milijun litara vina, najviše graševine i crnog pinota. – Svake godine izvoz nam se povećava 10 posto, a i domaće tržište narast će u idućem razdoblju 15 posto. Uspijevamo izvesti sav višak putem distribucije.

Hrvatska je prema vinskom plasmanu između Mađarske i Bugarske, s time da su obje zemlje mnogo snažnije kad je riječ o uvozu. Kultura vina u Mađarskoj je, možda, malo naprednija, ali Bugarska po tom pitanju zastaje, zastupljena je samo s vrlo jeftinim vinima. Veće vinske kuće poput Kutjeva većinu svojeg izvoza realiziraju u BiH, a manji vinari već drugo desetljeće pretežno prate hrvatsku emigraciju, što se nije pokazalo osobito uspješnim. Ako ste imali priliku kušati hrvatsko vino i svidjelo vam se, kušat ćete ga ponovno u nekoj drugoj prilici. A da bi se hrvatsko vino uopće našlo u drugoj prilici, trebala bi se udružiti sva hrvatska vinska proizvodnja. Cijela Hrvatska proizvodi manje od jedne ozbiljnije vinske regije poput Bordeauxa. Za izgradnju imidža zemlje dobrog vina i zadovoljavanje potrebe jačeg tržišta treba što više raznih vina jedne zemlje. Iza jednog vina uvijek mora stajati poznata regija ili zemlja, inače se nikad neće stvoriti trajno povjerenje manje upućenih potrošača – misli konzultant Saša Špiranec.

Ne nađu li vinari način za zajednički nastup, hrvatska vina ostat će samo fina uspomena stranih turista koji su na ljetovanju ‘dobro popili’. Radi vina sigurno se neće vraćati jer ne nedostaje ga ni u jednom kutku zemaljske kugle.