Lasić i grupa znanstvenika okupljeni u Znanstveno društvo ekonomista na keynesijanskim zasadama nude dosta radikalna rješenja za izlazak iz krize i počinju zanimljivu polemiku između dviju oprečnih struja u domaćoj ekonomskoj misli.
Omalo opskurno prikazan je u medijima posjet predstavnika Znanstvenog društva ekonomista predsjedniku Mesiću u kojoj je ta skupina znanstvenika predstavila svoju studiju u kojoj nudi rješenja za izlazak iz ekonomske krize. Naslovi u novinama uglavnom su se odnosili na jednu od mjera dvanaestorice autora studije pod naslovom ‘Polazišta nove ekonomske politike u uvjetima recesije’, a koja se odnosila na tečaj nacionalne valute.
Ekonomisti predlažu devalvaciju kune i tiskanje novca – zaključili su novinari ocjenjujući prijedloge previše radikalnim da bi se uopće ozbiljno razmatrali.
No, jedan od koordinatora navedene studije dr. Vladimir Lasić kaže da su njihove ideje pogrešno interpretirane, a prijedlozi su im bili mnogo opširniji nego što se to može naslutiti prema medijskom praćenju cijele inicijative.
Dio o tiskanju novca pogrešno su nam prilijepili. Naš prijedlog odnosio se na nerealni tečaj kune, njezinu devalvaciju te istodobno ukidanje valutnih klauzula za sve bankovne kredite, što bi, prema našem mišljenju, ojačalo izvoznu konkurentnost domaćih industrija – kaže Lasić, nezadovoljan činjenicom da nitko nije dublje ‘za-
Znanstveno društvo ekonomista osnovano je još 2002. godine kao znanstvena opozicija vladajućoj nomenklaturi ekonomista okupljenih u Hrvatskom društvu ekonomista čiji je predsjednik Ljubo Jurčić. Nasuprot najvećem dijelu domaće ekonomije, koja zagovara neoliberalnu i monetarističku misao, članovi ZDE-a čvrsti su keynesijanci i smatraju da tržište i nevidljiva ruka koja sama sebe dovodi u ravnotežu nisu u praksi pokazali da je riječ o ispravnoj koncepciji.
Tome u prilog najbolje govore potezi najvećih svjetskih ekonomija koje je snašla ekonomski kriza, a koje mahom uvode ovu ili onu varijantu državnog intervencionizma ne bi li spasile svoja gospodarstva, dok se u Hrvatskoj licitira o tomu kako posegnuti u džep građana i povećati prihode umjesto da se razmišlja o pomoći gospodarstvu kroz dobro smišljene mjere selektivnog karaktera.
Lasić smatra da su monetaristi izgubili bitku te je mišljenja kako je sada vrijeme za nove ideje, koje, mora mu se priznati, nijdje nisu tako studijski i opširno prikazane kao u studiji ZDE-a, koja nema konkurenciju od strane suprotnoga tabora u nekom sličnom strateškom dokumentu. Njihova rješenja su dosta radikalna, no situacija u kojoj su državne financije i ekonomija u cijelosti zahtijeva upravo takve, odlučne i radikalne potere.
Na podstot ideja koje predlažu Lasić i ZDE biorakratima u EU digla bi se kosa na glavi, no pitanje je koliko nas ista ta Unija u ovome trenutku doista želi i treba li joj se i dalje povlađivati na svim poljima? Posljednjim izjavama o pristupnim pregovorima i blokadi većine pregovaračkih poglavlja od strane Slovenije, EU je pokazao da trenutačno ima pametnija posla od forsiranja što bržeg ulaska Hrvatske u njihovo društvo, te se čini kako će, barem u nekom srednjem roku, Hrvatska biti prepuštena samoj sebi.
Stoga Lasić i njegovi istomišljenici ispravno razmišljaju da je vrijeme za zaokret u dosadašnjoj ekonomskoj politici, koja nije bila ni sustavna ni dugoročna.
Okosnice rješenja sadržanih u studiji ZDE-a su sljedeće: smanjiti javnu potrošnju i odustati od kapitalnih investicija koje na kratak rok ne donose nikakve rezultate, devalvirati kunu i time omogućiti da izvoznici budu cjenovalno konkurentni na svjetskom tržištu, a HNB-u dati u zadatak da kontrolira inflaciju, koja, prema Lasićevim procjenama, ne bi bila preveliki problem zbog činjenice da otvoreno i globalizirano tržište određuje cijene proizvoda.
U segmentu poreznog sustava odustalo bi se od dominacije oporezivanja potrošnje koja najviše pogađa najsiromašnije, a uveli bi se porezi na imovinu, kapital i ekstraprofite. ZDE bi ukinuo Zakon o tržištu kapitala i primjenu MIFID-a te vratio kotačiju JDD-a, osnovao državnu banku koja bi uz HBOR kreditirala poduzetnike, zaustavio privatizaciju javnih poduzeća te uveo još niz mjera, koje su, pogleda li se malo detaljnije, u osnovi slične onima koje danas uvode najrazvijenije države suočene s financijskom krizom.
Lasića se izdvaja od najvećeg dijela domaćih ekonomista po tomu što je riječ o osobi sa zavidnim iskustvom rada u realnoj ekonomiji, kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Neznanstvenu karijeru počeo je u tvrtki ME-BA kao šef pogonske opeative, da bi karijeru nastavio u tadašnjem SDK-u, a sedamdesete su ga dočekale na radnome mjestu financijskog direktora RTV Zagreb, s kojega je smijenjen zbog sudjelovanja u Hrvatskom proječu.
Inozemnu karijeru počeo je osamdesetih kao konzultant za neke od najvećih američkih multinacionalki, poput Pepsi i Coca-cola, IBM-a, dok je u Dow Chemicalu bio zadužen za financije svih europskih operacija te tvrtke. Kaže da je član HNS-a iz jednostavnog razloga što u njegovu Rakovom Potoku, u kojem živi posljednjih desetak godina, ne može utjecati na bilo koju odluku ako iza njega ne stoji neka stranka.
Svoje umirovljeničke dane Lasić provodi kao predavač na FOIP-u i unatoč tome što je već u svojim sedamdesetima, ne gubi vjeru da hrvatsko društvo može izaći iz krize u kojoj se našlo.
