Tko kaze da Vam moramo pricati price?

NEDODIRLJIVI kapitalni izdaci, subvencije poljoprivredi bez učinka, predimenzionirana javna uprava; rezovi su važniji od uvođenja novih poreza.

Produljen rok gradnje – s četiri na šest godina. Tako se pravi još jedan trošak – bude li se Peleški most gradio dulje nego što je predviđeno, troškovi gradnje će porasti.

U rebalansiranju proračuna, umjesto ozbiljnog kresanja rashoda, pristupilo se povećavanju oporezivanja. U principu ne mogu biti protiv većeg napora na prihodnoj strani proračuna (doduše, ne u takvu obliku), ali pod uvjetom da se radikalno smanje rashodi. Sve dok se radikalno ne preispitaju kapitalni izdaci, subvencije poljoprivredi koje ne daju nikakva efekta, predimenzionirana javna uprava i drugi izdaci, kontraproduktivno je uvoditi nove poreze. Njima će se postići suprotni efekti: osigurat će da se održi višoka javna potrošnja, iscrpit će i onako slabu privredu, ugroziti životni standard najugroženijih. I još jedna stvar: teoretski, a i praktično, novi porezi tendiraju da ostanu zauvijek. Možda će u budućnosti samo promijeniti ime.

Uza sve te intervencije deficit budžeta i dalje je gotovo deset milijardi kuna, koji bi se trebao pokriti novim zaduživanjem. Ali gdje? Na domaćem tržištu, država je već apsorbirala oko trećine od oko četiri milijarde eura nove likvidnosti koja ‘upumpana’ od strane HNB-a i novih zaduživanja radi povećavanja likvidnosti u privredi. A prema najavama Vlade, banke nisu baš spremne upuštati se u financiranje javne potrošnje.

Teške odluke tek predstoje. Možemo li se zadužiti u inozemstvu? Možda možemo još neko vrijeme, ali pod mnogo težim uvjetima. Ali, to bi značilo povećanje vanjskoga duga. Možemo li to sebi priuštiti, a održavati razinu javne potrošnje, graditi mostove i putove, podupirati neefikasnu poljoprivredu, financirati gubitke u baznim sektorima, održavati predimenzioniranu i neefikasnu javnu upravu… Zato mi se čini da ne stoji premijerkina izjava kako su donesene teške odluke. Ne, gospođo predsjednice Vlade, teške odluke tek Vas očekuju! Jedino je problem da će za nekoliko mjeseci, kada ćete biti prisiljeni donijeti ih, one biti znatno teže.

Naglašeno je da rebalansirani proračun počiva na pretpostavci da privredna aktivnost, do kraja godine, neće dublje padati. Premda izgleda da ne-likvidnost u privredi nije neposredno povezana s rebalansom proračuna, to je problem gotovo istih dimenzija i važnosti. Ne-likvidnost je frapantnih razmjera, procjenjuje se na blizu dvadesetak milijardi kuna, a ona umravlja ekonomske procese, smanjuje proizvodnju i zaposlenost, dovodi do propadanja poduzeća i gubitka radnih mjesta. A nelikvidnost nam sigurno nije prouzročila svjetska kriza.

Premda su država i paradržavne institucije glavni činitelji neilikvidnosti, rebalansirani proračun neće donijeti ozbiljnija poboljšanja, jer se nije promijenila struktura rashoda, ne osiguravaju se znatnija svježa sredstva privredi, ne rješavaju se glavni uzroci. Naprotiv, uvođenjem novih poreza i trošarina nastavit će se iscrpljivanje likvidnosti iz privrede u korist državne blagajne.

Osim državnog sektora nositelji neilikvidnosti su i velika javna poduzeća. Budući da je pri takvoj neilikvidnosti gotovo nemoguće intenzivirati privredu, postavlja se pitanje tko će pokrenuti pozitivne procese? Rebalansirani državni proračun samo se fragmentarno dotiče tog problema, jer pružanje poticaja proizvodnji i trgovini i nije primarni cilj rebalansa. Velika javna poduzeća će još manje biti u stanju promijeniti sadašnje stanje.

Nagomilani gubici ne može to biti ni Ina, koja je dobar dio likvidnosti zamrznula u pre- skupim zaliham, ni HEP koji proizvodi stotine milijuna kuna gubitaka na isporuci električne energije u drugu zemlju, ni HŽ koji se koprca u gubicima i korupcijskim aferama, ni HAC koji ima predimenzionirane investicijske planove, ni brodogradnja koja će dalje gomilati gubitke. Za rješavanje problema neilikvidnosti nisu mnogo zainteresirane niti banke, jer se kalkulantski povlače u manje rizičnije plasmane. HNB je, prema mojim procjenama, spreman poduprijeti politiku rješavanja neilikvidnosti, poduzme li država radikalne poteze na sektoru javne potrošnje. To je izostalo, pa ne očekujemo ni posebne napore HNB-a.

Tome bi se moglo dodati još ponešto: nagomilani gubici u nekim javnim poduzećima, brodogradnji posebno, koje će trebati pokrivati, zatim brojna obećanja poljoprivrednicima i drugima koja će kad-tad doći na naplatu.

U kratkim crtama pokušao sam inicirati neka pitanja proračunske politike, koja su ostala otvorena za neka druga vremena. Nadam se da sam upozorio na dubinu problema i izazove pred kojima je ova vlada i mi zajedno s njom. Vlada obećava da će potpunije rješavanje strukturnih problema biti dio priprema proračuna za 2010., a taj će se, rekoše, pripremati već u rujnu. Ta obveza budi slabašni optimizam, ali sudeći prema dosadašnjem ponašanju, procjeni kapaciteta ove Vlade i načina upravljanja ekonomskim procesima ostajem vrlo skeptičan. I zato sam pristalica poziva Međunarodnome monetarnom fondu. A, uza sve rečeno, ovaj ću tekst završiti parafrazirajući izjavu jednog zastupnika u Saboru koji je rekao da nam ne treba MMF, ali nam treba sposobna i efikasna vlada.