Važna je dužina, sve ostalo su detalji

Posljednjih se dana u Hrvatskoj ponovno (po tko zna koji put) aktualizira pitanje uvođenja poreza na imovinu. Ovaj put to nije motivirano većim stupnjem pravičnosti u podnošenju poreznog opterećenja, već isključivo kao potencijalni izvor prihoda koji bi ublažili deficit državnog proračuna. No, valja podsjetiti da je u državama koje u svojim fiskalnim sustavima imaju oporezivanje imovine porez na imovinu gotovo bez iznimke prihod lokalnih jedinica vlasti, a ne središnje državne. Hrvatska ima neke oblike poreza na imovinu, a oni su i kod nas uređeni kao prihodi lokalnih jedinica, na temelju Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Taj propis određuje vrste poreza koje mogu uvesti županije, gradovi i općine, a neki od njih imaju sva obilježja imovinskih poreza. Tako županije naplaćuju porez na cestovna motorna vozila i porez na plovila, a općine i gradovi naplaćuju porez na kuće za odmor.

Porez na cestovna motorna vozila godišnji je porez koji plaćaju vlasnici registriranih osobnih automobila i motocikala, neovisno o tome služi li im vozilo za obavljanje djelatnosti ili za privatne potrebe. Godišnji iznos poreza određuje se ovisno o dva kriterija: snazi motora i godinama starosti vozila. Prema kriteriju snage motora, osobni su automobili klasificirani u pet, a motocikli u četiri porezna razreda. Prema kriteriju godina starosti, osobni automobili klasificirani su u tri, a motocikli u četiri skupine. Za svaku kategoriju vozila propisana je godišnja svota porezne obveze, za osobne automobile u rasponu od 200 do najviše 1.500 kn, a za motocikle u rasponu od 50 do 1.200 kn na godinu. Samo se na motocikle starije od 10 godina, snage motora do 20 kW ne plaća porez. Porez na cestovna motorna vozila plaća se na temelju rješenja koje za svaku kalendaršku godinu izdaje porezno tijelo. Porez na plovila također je godišnji porez, a plaćaju ga pravne i fizičke osobe vlasnici plovila. Porezna se obveza određuje ovisno o dužini plovila i snazi motora. Gradovi i općine naplaćuju porez na kuće za odmor.

Porez na vikendice, kao što ga popularno zovu, plaćaju vlasnici kuća, zgrada, dijelova zgrada i stanova koji te prostore koriste povremeno ili sezonski. Iznos poreza određuje općina ili grad na čijem je području sjedište nekretnine, a i taj se porez određuje kao godišnji. Visina poreza ovisi o mjestu u kojem se nalazi nekretnina, starosti nekretnine, infrastrukturnoj opremljenosti i drugim obilježjima koja utječu na kvalitetu prostora i korištenje tog objekta za odmor. Svota godišnjeg poreza zakonom je limitirana u rasponu od najmanje pet do najviše 15 kn po četvornom metru korisne površine.

U praksi ponekad nastaje spor u vezi s dokazivanjem da se neka nekretnina koristi sezonski i da služi za odmor. Prema definiciji iz poreznog propisa, kućom odnosno stanom za odmor smatra se nekretnina koja se koristi sezonski i povremeno. Ima problema i pri naplati tog poreza od stranaca koji su vlasnici kuća i stanova za odmor u Hrvatskoj, ali se očekuje da će uvođenje osobnoga identifikacijskog broja omogućiti efikasniju međudržavnu razmjenu podataka. Gotovo se može reći da je s ta tri porezna oblika iscrpljeno oporezivanje imovine u našem poreznom sustavu. U prethodnim godinama bilo je pokušaja uvođenja poreza na nesagrađeno građevinsko zemljište, poreza na neiskorištene poduzetničke nekretnine i poreza na neobrađeno poljoprivredno zemljište, ali su ti porezni oblici proglašeni neustavnima.

Predlagači uvođenja novih vrsta poreza na imovinu uglavnom predlažu oporezivanje vlasnika građevinskih nekretnina, prije svega kuća i stanova. No, prije donošenja bilo kakvih odluka valja podsjetiti da u našem fiskalnom sustavu postoje oblici javnih darivanja koji nisu porez na imovinu, ali su vezani uz vlasništvo nekretnina. Riječ je o komunalnoj naknadi i komunalnom doprinosu koji se plaćaju na temelju Zakona o komunalnom gospodarstvu. To su namjenski prihodi lokalnih jedinica koji se koriste za financiranje komunalnih djelatnosti. Komunalnu naknadu plaćaju vlasnici odnosno korisnici stambenog i poslovnog prostora, građevinskog zemljišta koje služi obavljanju poslovnih aktivnosti i nesagrađenoga građevinskog zemljišta. Iz komunalne naknade financira se odvodnja atmosferskih voda, održavanje čistoće u dijelu koji se odnosi na čišćenje javnih površina, održavanje javnih površina, održavanje nerazvrstanih cesta i drugo.

U državama koje imaju porez na imovinu susrećemo različite modele određivanja porezne osnovice. Kao osnovica za određivanje iznosa porezne obveze koristi se površina nekretnine ili tržišna vrijednost nekretnine, pri čemu u nekim zemljama tržišnu vrijednost procjenjuje porezno tijelo na temelju prethodno određenih kriterija, a u nekim državama tržišnu vrijednost procjenjuje vlasnik imovine. Uvođenje poreza na vlasništvo nekretnina složen je i osjetljiv zahvat, ne samo za porezne obveznike nego i za poreznu administraciju. Zato ne treba imati iluziju da se takav porezni zahvat može provesti preko noći.

Komunalni doprinosi namijenjeni su građenju i korištenju objekata i uređaja komunalne infrastrukture. Plaća ih vlasnik građevne čestice na kojoj se gradi građevina, odnosno investitor građevine. Pri odlučivanju o visini komunalnog doprinosa mora se voditi računa o pogodnosti položaja određenog područja ili zone i o stupnju opremljenosti tog područja komunalnom infrastrukturom. Doprinos se plaća prema metru prostornom građevine koja se gradi, a kad se uklanja stara građevina radi gradnje nove i u slučaju dogradnje postojeće građevine, obračunava se na razliku u obujmu u odnosu na prijašnju građevinu. Komunalni doprinos i komunalna naknada nisu imovinski porezi, nego posebni namjenski prihodi lokalnih jedinica. No, pri odlučivanju o uvođenju imovinskih poreza na vlasništvo nekretnine važno je o njima voditi računa. Porezi na imovinu imaju izrazito subjektivna obilježja, pa bi uvođenje novih oblika, uza zadržavanje sada važećih javnih darivanja, iako pod drugim nazivom i za druge svrhe, vjerojatno naišlo na snažan otpor.

Odluka Vlade o povećanju posebnih poreza na osobne automobile, ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove koje bi se trebalo primjenjivati od kolovoza 2009. u javnosti je najavljeno kao povećanje poreza na luksuz. Riječ je o posebnom porezu koji se plaća jednokratno i koji povećava nabavnu cijenu vozila odnosno plovila i zrakoplova. Posebni porez je zapravo trošarina, a ne porez na imovinu. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o posebnim porezima na osobne automobile, ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove predviđene su dvije novine: pojačano oporezivanje skupljih osobnih automobila, motocikala, plovila i zrakoplova i uvođenje jednakih kriterija za njihovo oporezivanje. Naime, prije izmjene propisa, automobili i motocikli su se oporezivali prema nabavnoj cijeni, a samo se za određene automobile i motocikle iznos poreza korigirao prema snazi motora. Plovila su se oporezivala ovisno o dužini i ovisno o tome imaju li kabinu, a zrakoplovi prema broju sjedala. Prema novim prijedlozima, za sve se predmete oporezivanja posebni porez određuje na jednak način – ovisno o prodajnoj cijeni.