Mediji bi trebali ponuditi biračima potpuniju sliku kandidata od one svijetle, koju slikaju njihovi izborni stožeri, ili one tamne, koju slikaju njihovi protivnici. A to zasad ne vidim.
Predosjećala sam da je medijska slika kandidata u raskoraku s činjenicama, ali rezultat je i za mene bio zapanjujući. Analiza je pokazivala da je Mesić bio taj koji je grubo vrijedao protivnike kad je vjerovao da su slabiji, da su mu političke procjene uvijek bile površne i netočne, da je prilagođavao stavove onome koga je u određenom trenutku smatrao jačim. Na drugoj strani, Budiša protivnike nikad nije vrijedao, sve njegove političke procjene i dijagnoze pokazale su se dugoročno točnim i nije podilazio trenutačno moćnjima. Takvi su bili i u kampanji. Rezultat je poznat. U ovoj predsjedničkoj pretkampanji Hebrang me podsjeća na Budišu. Osim po retorici. Josipović me podsjeća na Mesića. Osim po retorici. Od početka devedesetih Hebrang je vrlo aktivan u politici i stranci. Ni politički protivnici ne poriču mu da je bio izvrstan ratni ministar zdravstva. Taj detalj radije izbjegnu. Baš kao što se rado zaboravlja da je upravo Hebrang kao ministar obrane potkraj devedesetih prvi pokušao uvesti pravila u dubioze Ministarstva obrane i dao ostavku kad u tome nije uspio. Tad je bio liberalni progresist. Atribute zadržavaju, koje mu danas pripisuje većina medija, stekao je nakon što se vratio u maticu Sanaderova HDZ-a i postao glavni ‘gromobran’ stranke, onaj koji brani stranačke stavove po stranačkom zadatku. Već zbog te funkcije Hebrang je pokupio antipatije mahom lijevih medija. A svojim stilom verbalnog obračuna s protivnicima i sâm je zaslužan za atribute koji ga prate.
Ivo Josipović nije, kao Hebrang, sebe stavio u službu partije, već je našao partiju (SDP) koja je postala logistika za njegove političke ambicije. Pritom je uspjevao spojiti nespojivo. Put u politiku trasirao je svojim angažmanom u vezi s Haškim sudom. Uspjevao je biti istodobno savjetnik hrvatske Vlade za Haški sud, suradnik haškog tužiteljstva i neovisni ekspert. Kao savjetnik Vlade branio je hrvatski pravni sustav od bezuvjetnog podčinjavanja nalozima haškog tužiteljstva (slučaj subpoena), kao suradnik tužiteljstva promovirao je bezuvjetno ispunjavanje zahtjeva tužiteljstva i tezu ‘pustimo tužiteljicu da obavi svoj posao’. Kao neovisni ekspert nije problematizirao pravne dubioze Haškog suda, ni nakon što su to učinili mnogi zapadni pravnici. Da se ne zamjera jačima. Ali u čemu je njegova politička prednost? Uspio je stvoriti dojam da je upravo u tome njegova principijalnost. A vještina manipulacije jest politički poželjna vještina, koju Andrija Hebrang nema. I Hebrangova lojalnost i Josipovićeva uvjerljiva manipulativnost dio su opisa uspješnog političara. Uoči predsjedničkih izbora 2000. ona moja usporedna analiza djelovanja Dražena Budiši i Stipe Mesića uopće nije objavljena. Nije, navodno, bilo mjesta. Da je i objavljena, ne vjerujem da bi rezultati bili drukčiji. Ali vjerujem da bi u ovoj fazi demokratskog razvoja mediji trebali ponuditi biračima potpuniju sliku kandidata od one svijetle, koju slikaju njihovi izborni stožeri, ili one tamne, koju slikaju njihovi protivnici. A to zasad ne vidim. Naprotiv, primjećujem da je Josipović naglo ‘posvijetlilo’ otkad je ‘crni’ Hebrang potvrdio kandidaturu. Josipoviću više ne prigovaraju ni nedostatak političkog erosa, dok je Hebrang unaprijed pokopan. Kao da su birači postali potpuni višak.
