Jadranka Kosor mora učiti na potezima Margaret Thatcher

Britanska premijerka postala je Čelična Lady nakon što je 1985. slomila rudarske sindikate. Imala je jasnu strategiju što i zašto radi. Jadranka Kosor ima mnogo protivnika, ali zasad nema strategije.

Pije 25 godina, u ožujku 1984., u Velikoj Britaniji počeo je štrajk rudara. Tadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher odlučila je zatvoriti 20 od ukupno 174 rudnika u državnom vlasništvu. To je značilo gašenje 20 tisuća radnih mjesta. Rudari su se pobunili, bilo je žestokih sukoba s policijom, ali je premijerka ostala nepopustljiva i nakon godinu dana, u ožujku 1985., rudarski su sindikati kapitalirali. Premijerka Thatcher zaslužila je naziv Čelične Lady.

Četvrt stoljeća poslije hrvatska premijerka Jadranka Kosor suočena je sa sličnim izazovom. U Hrvatskoj su rudnici odavno ugašeni, pa se premijerka neće morati ogledati s rudarskim sindikatom, ali sindikalni predstavnici različitih grupacija zaposlenih ‘stoje u redu’ s najavama protesta i štrajkova. Pitanje je samo koja će skupina biti Kosoričini ‘rudari’.

Kolega Krešimir Raguz napravio je za ovaj broj Lidera opsežno istraživanje o planovima sindikalista, branitelja, umirovljenika, poljoprivrednika i studenata i o tome tko će ‘prvi na cestu’. Analizu vrijedi pročitati, jer će stajališta čelnika spomenutih skupina biti aktualna sljedećih mjeseci. Jedina dobra vijest za premijerku jest ta da su čak i unutar pojedinih skupina neslaganja tako velika da se time slabi moć ukupnog pritiska.

Kad bi se zbrojilo protiv čega su sve interesne skupine, što traže, a što ne žele, lako bi se dalo zaključiti da nema tog programa koji bi mogao zadovoljiti sve apetite. Zato premijerki, kad se vrati s godišnjega, ne preostaje drugo nego izraditi jasan program stabilizacije, a u drugom dijelu i razvoja, iza kojega će stati i s kojim će proći ili pasti.

Vjerujem da će nakon naše teme o predviđanju tko će na ulice ove vruće jeseni pojedinci zamjeriti tjedniku da zaziva nemire. To nije točno. S istinom se treba suočiti na vrijeme. Kao što šutnja mnogih o slomu burze i ulasku u recesiju nije pomogla da se to ne dogodi, tako prosvjede i štrajkove ne bi moglo spriječiti bježanje od promišljanja.

Posljednjih 15-ak godina većih prosvjeda nije bilo jer se socijalni mir kupovao vanjskim zaduživanjem. Sada kad se više ne može državu zaduživati tri do četiri milijarde eura na godinu, socijalne su napetosti neizbježne. Njima treba pristupiti na menadžerski način. Kao što u tvrtkama postoji krizni menadžment i ono što se naziva change menadžment, nešto slično mora postojati i na razini Vlade.

Jedna od pretpostavki da bi premijerka Kosor postala ‘čeličnom’ i uspješnom jest da potpisuje kvalitetne zakone. I da joj se ne događaju gafovi kakav je, uzmemo li se u obzir sve rupe koje u sebi sadrži, ‘krizni porez’. Nadalje, sada se kao ključni dokument navodi usvajanje proračuna za 2010. godinu. To je samo djelomično točno. Proračun ne može biti sâm sebi svrhom. On mora biti u funkciji nečega. A to je strategija razvoja zemlje.

Zato bi premijerka morala negdje pronaći ‘Strateški okvir za razvoj 2006.-2013.’ jer je to jedini dokument koji Hrvatska u ovom trenutku službeno ima. Koliko god se osobno ne slagala s pristupom, to je ipak jedino napisano promišljanje o tome ‘kako voditi politiku i gospodarstvo na najučinkovitiji i najmanje rizičan način’. Tadašnji državni strateg, bar formalni, Martina Dalić, postavila je standardne ispod kojih ubuduće nijedna vlada, bilo HDZ-ova ili opozicijska, ne bi smjela ići. Program koji nije na papiru – nije program i zapravo ne postoji.

Počne li premijerka Jadranka Kosor svoju borbu bez sličnog dokumenta, samo s ‘duguje-potražuje logikom’ državne blagajne, ulica će je, makar i razjedinjena, vrlo brzo pregaziti. Napisana strategija treba poslužiti masama da im bude jasno što se hoće, ali i premijerki da se, kad joj počnu zviždati ispod prozora, podsjeti što su joj ciljevi i gdje je granica obrane koju neće pristati pomaknuti. Pritom bi trebalo zabraniti da se u tom strateškom dokumentu spominje kompromitirana sintagma ‘strukturne reforme’. Površni ekonomisti najprije ospu opravdanu paljbu na dosadašnju ekonomsku politiku i njene rezultate, a na pitanje što raditi spremno odgovaraju: ‘Treba provesti strukturne reforme’. I kod toga stanu.

‘Temelj ovog trenutka, oko čega se zapravo lome sve hrvatske suprotnosti, sve dubioze, sve strukturne poremećenosti jest čvrst, izbalansirani proračun’. Zvuči aktualno? Da ne bude zabune, to je 1994. godine izjavio tadašnji premijer Nikica Valentić. I on je u to vrijeme imao svoje ‘rudare’. Gle čuda, tada je pokušavao slomiti štrajk – srednjoškolskih profesora.