Nema žurbe za izlazak iz stečaja

Nema žurbe za izlazak iz stečaja. Razlučnim vjerovnicima, Ministarstvu gospodarstva i Croatia osiguranju, ne žuri se s prodajom robnih kuća jer se njihova potraživanja uvećavaju za zateznu kamatu, a još su daleko ispod vrijednosti Naminih nekretnina.

S vaka tri mjeseca dobivaju ugovor na određeno vrijeme. I tako već devet godina. Sudbina je to 400-tinjak radnika Name koji od otvaranja stečaja u lipnju 2000. godine rade u neizvjesnosti. Iščekuju novi ugovor i strahuju od novoga potencijalnog kupca dviju robnih kuća, onih u Ilici i na Kvaternikovu trgu, koje su ostale kao ‘reliquiae reliquiarum nekad velike robne kuće’. Pitanje prodaje Naminih nekretnina i namirenja vjerovnika ponovno bi se moglo otvoriti u rujnu ove godine, a kao potencijalni kupci ovaj se put spominju parfumerijski lanac Iris i jedan strani investicijski fond.

Dodatni poticaj za konačno rješavanje tog stečaja mogao bi biti manjak u državnoj blagajni, odnosno činjenica da bi se prodajom nekretnina u pročinu slišo više od 150 milijuna kuna.

No, unatoč tome, kao i činjenici da i dalje postoje interesenti za Namine nekretnine, gotovo nitko od involuiranih u tu priču nije siguran da će ona i ove godine dobiti epilog.

Naime, prodaja atraktivnih nekretnina, vrijednih više od 400 milijuna kuna, najavljujena je nekoliko puta, no svaki put, unatoč interesu kupaca, bez previše objašnjenja, slučaj Name završio bi u ladici.

Irisi, Lantea, konzorcij tekstilaca, Peek&Cloopenburg samo su neki od zainteresiranih koji su pokušavali kupiti robne kuće, ali bez uspjeha.

Osnovni je problem u tomu što odluku o prodaji nekretnina ne može donijeti sam stečajni upravitelj, već razlučni vjerovnici – Ministarstvo gospodarstva i Croatia osiguranje. Namu u Ilici može samo unovčiti Croatia osiguranje, koje je pokrenulo ovršni postupak nad tom nekretninom, odnosno dok Croatia osiguranje ne povuče ovrhu stečajni sudac i upravitelj nemaju nikakve ovlasti u vezi s prodajom spomenute nekretnine. Slična je situacija i s robnom kućom na Kvaternikovu trgu. Nju je moguće prodati samo ako se Ministarstvo gospodarstva kao razlučni vjerovnik s time složi. No, sudeći prema dosadašnjim postupcima Ministarstva gospodarstva i Croatia osiguranja, njima se uopće ne žuri s prodajom tih atraktivnih nekretnina. A zašto i bi, zaključit će drugi vjerovnici Name. Njihova potraživanja iznose više 180 milijuna kuna, što je još daleko ispod vrijednosti Naminih nekretnina, a cijelo se vrijeme ti dugovi uvećavaju za zateznu kamatu, pa bi se moglo reći da je za njih to odličan način štednje. Osim toga, iz krugova vjerovnika neslužbeno se može čuti da se s cijelim postupkom odugovlačilo jer se željelo atraktivne nekretnine prodati točno određenom kupcu.

Među 300-tinjak vjerovnika trećega isplatnog reda, koji su dosad uspjeli dobiti tek 37 posto svojih potraživanja, našlo se i nekoliko tvrtki koje su otkupile potraživanja, vjerojatno vjerujući da će se stečaj Name brže riješiti ili su potraživanja kupile prema diskontu. Najupadljivija među njima je tvrtka Troko u vlasništvu Sanija Šole. Inače, Troko je od pet tvrtki otkupio potraživanja u vrijednosti od oko 1,7 milijuna kuna.

Iz Ministarstva gospodarstva nisu odgovorili na naš upit zašto otežu s prodajom nekretnina i konačno ne riješe pitanje Name. A iz Službe za korporativne komunikacije Croatia osiguranja, čija su potraživanja dosad narasla s 10,6 na 27 milijuna kuna, odgovorili su pak da je njima u interesu da se ovršni postupak što prije završi te da se u vezi s trajanjem sudskog predmeta trebamo raspitati na sudu koji provodi ovrhu. Nije objašnjeno zašto se sa stečajnim upraviteljem nisu dogovorili da Nama u Ilici ide na javnu dražbu.

Osim razlučnih vjerovnika prodaju Name otežavaju još dvije velike prepreke. Prva je činjenica da Nama na Kvatriću još nije upisana u zemljišne knjige, a problem s robnom kućom u Ilici jest u tome što je do 1945. godine bila u vlasništvu poznate austrijske robne kuće Kastner&Ohler. Nasljednici te obitelji, logično, traže povrat svoje nekretnine.

Osim zbog pravnih zavrzlama, do rasprodaje imovine nije došlo među ostalim i zbog kupovanja socijalnog mira. S obzirom na to da se ne prodaje tvrtka, već njezine nekretnine, pitanje je što će biti s radnicima i hoće li ih novi kupac zadržati. Vrlo je vjerojatno da svi oni ne bi nastavili raditi za novog vlasnika, budući da ih oko dvije trećine radi u prodaji, a ostali u administrativnim i drugim službama.

A tu su i proizvođači tekstila koji su, udruženi u konzorcij Zagrebačke robne kuće, prije tri godine gotovo izložili da im se Nama u Ilici iznajmi za 8,9 milijuna kuna na godinu (za oko 17 eura po kvadratu, iako su najamnine u toj zoni šest puta veće), a Nama na Kvatriću proda za 136 milijuna kuna (iako je procijenjena na 162 milijuna kuna). Interes proizvođača tekstila sasvim je jasan – dođu li robne kuće u vlasništvo bilo kojeg trgovca, većina njih teško će moći računati na dosadašnji plasman svojih proizvoda u robnoj kući. To, uostalom, potvrđuju i podaci koje je prije godinu dana iznijela Mirjana Gambiroža-Jukić, tajnica Udruženja tekstilne industrije pri HGK-u, kazavši da se kroz Namu plasira oko 15 posto cjelokupne prodaje hrvatske odjevne industrije te da jedino Nama plaća nakon mjesec dana, dok svi ostali trgovci to čine nakon 60 do 180 dana. Nabranjem svih tih prepreka stječe se dojam da ‘gordijski čvor’ zvan Nama neće biti tako jednostavno riješiti u skorije vrijeme.

Ipak, stečajni upravitelj Name Željko Klapaš nado se da će pregovori u Ministarstvu gospodarstva, na koje ide sredinom devetog mjeseca, uroditi plodom. Prema njegovim riječima, na sastanku će se probati dogovoriti da se povuče ovršni postupak te da se nekretnine prodaju na dražbi.

Ako bi Ministarstvo gospodarstva dalo zeleno svjetlo za javnu dražbu, vjerojatno bi se i Croatia osiguranje, koje je u većinskom državnom vlasništvu, povelo za tim primjerom.

Poklope li se sve te zvjezdice, i Namine nekretnine odu na javnu dražbu, za njih bi se moglo prema procjenama sudskih vještaka postići nešto više od 400 milijuna kuna. Možda bi u slučaju natjecanja više zainteresiranih tvrtki ta brojka bila i veća, ali ne znatno budući da je ekonomska kriza dovela i do snižavanja cijena nekretnina. Prije dvije-tri godine, prema procjenama stručnjaka za nekretnine, za spomenute robne kuće moglo se dobiti čak i 550, pa i 600 milijuna kuna.

Bez obzira na to koji se iznos postigne, 400 ili 600 milijuna kuna, to bi u ovom trenutku trebalo biti dovoljno za podmirenje vjerovnika. Razlučnima treba otići oko 180 milijuna kuna, a onima iz trećeg isplatnog reda oko 110 milijuna (plus kamate).

Ne ostvari li se taj scenarij, odnosno ne prodaju li se nekretnine, Nama će i dalje životariti u stečaju. Neće ulagati u preuređenje prostora jer za to stečajni upravitelj nema ovlasti, pa logično neće moći ostvariti mnogo bolje rezultate nego dosad. Ilustracije radi, u 2008. godini Nama je uprihodila oko 174 milijuna kuna te ostvarila dobit nešto veću od 11 milijuna kuna, dok je konzorcij Zagrebačke robne kuće još 2006. godine predviđao da bi robna kuća u Ilici mogla ostvarivati promet od 139 milijuna kuna, a ona na Kvaternikovu trgu od 89 milijuna. Radnici Name ni sami nisu sigurni je li to rješenje lošije od traženja novoga kupca.

Većina mojih kolega smatra da je i ovako dobro jer je pitanje kakav bi prema nama uopće bio novi kupac i što bi napravio u Nami. No, s druge strane, kamate će pojesti svu vrijednost nekretnina, a kamate su nas i odvele u stečaj – kazala je Bosiljka Tomljanović, sindikalna povjerenica SSSH u Nami.

Pitanje je uistinu što će se dogoditi s Namom ne bude li se i dalje ništa poduzimalo. Nastavi li se s politikom odgađanja, dugovi s kamatama prerast će vrijednost Naminih nekretnina. Već sada su na dobru putu. Ministarstvo gospodarstva na početku stečaja potraživalo je 66 milijuna kuna, a Croatia osiguranje 10,7. Njihova su potraživanja dosad gotovo utrošena.