PRIVATIZACIJA BRODOGRADILIŠTA Danku Končaru javnost i država moraju vjerovati na riječ

U natječaju za kupnju brodogradilišta hrvatska Vlada je, čini se, sve bacila na jednu kartu – tajnovitog biznismena Danka Končara. Iako to nitko od odgovornih ne želi priznati, činjenica da se Končar oko brodogradilišta vrti već više od godine dana, uglavnom uz podršku potpredsjednika Vlade Damira Polančeca, navodi na zaključak da ipak postoji kupac od posebnih državnih preferencija.

Kermas ulaganja su, kao što smo najavili, preuzela 11. kolovoza 2009. dokumentaciju za sljedeća brodogradilišta: Brodograđevna industrija Split, Brodogradilište specijalnih objekata Split, Brodogradilište Kraljevica, te su pri njihovu preuzimanju potpisali Izjavu o povjerljivosti podataka vezanih uz sva brodogradilišta, koja ih obvezuje na šutnju. Ekspertni tim Kermas ulaganja trenutačno radi due diligence, a nakon toga vjerojatno i na oblikovanju svoje ponude te ovim putem možemo medije za razumijevanje zbog nedostupnosti predstavnika Kermas ulaganja i za manji dotok informacija s naše strane, kako bismo što uspješnije dovršili proces predaje dokumentacije, odnosno ponude – kažu u agenciji Nobilo-Cetinski, koja vodi Odnose s javnošću Kermas ulaganja, tvrtke u vlasništvu Danka Končara.

Najviše zanima hrvatsku javnost poslovni je background Danko Končara, kojega mediji progašavaju kraljem kroma, a o kojemu se na svemoćnom Googleu može naći svega nekoliko referencija iz kojih se teško može složiti kompletna slika o mogućem budućem kralju hrvatskih brodogradilišta.

Znakovito je također da Kermas nije preuzeo dokumentaciju za pulski Uljanik, s kojim Končar je u najboljim odnosima i koji bi, prema zdravoj poslovnoj logici, zbog činjenice da je riječ o jednom brodogradilištu koje posluje pozitivno, bilo najzanimljivije za akviziciju. Najvjerojatnije će Kermas ponudu za Uljanik dati zajedno s još nekim partnerima jer bi kupnja svih brodogradilišta od strane jednog ulagača teško prošla verifikaciju Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja i Europske komisije, koja je u pregovorima o pristupanju uvjetovala rješavanje problema u brodogradnji.

Končar i ostali ponuditelji, kojih trenutačno ima nekoliko, sada imaju pravo ući u brodogradilišta i izvršiti due diligence te do 30. rujna dati ponudu za kupnju. Prema natječajima, sva brodogradilišta prodaju se za jednu kunu, a kupac sam bira koje će od postojećih obveza preuzeti u procesu restrukturiranja, a koje ostaju na teret hrvatskim poreznim obveznicima. Najmanji iznos restrukturiranja koje kupac (ili kupci) moraju preuzeti na sebe iznosi 40 posto, što nije mala cifra uzme li se u obzir da brodogradilišta grcaju u dugovima te samo najvećem vjerovniku, Zagrebačkoj banci, duguju oko 4,5 milijardi kuna.

Sva brodogradilišta izradila su svoj plan razvoja (Poslovni plan i Plan ulaganja) koji kupac može prihvatiti ili ponuditi vlastiti. Natječaj ne govori o tome da kupci moraju zadržati trenutačni broj zaposlenih tijekom određenog razdoblja (a to je gotovo standard kod većine obavljenih privatizacija), što navodi na zaključak da Vlada još jedan u nizu ‘vrucih krumpira’ prebacuje u ruke novih vlasnika brodogradilišta kako si u ovim kriznim vremenima ne bi navukla dodatnu stigmu socijalne neosjetljivosti, za što već javnost ima sa svim dovoljno argumenta.

Osim toga, kupac (ili kupci) moraju za svako brodogradilište ponuditi jamstvo u obliku bankovne garancije koja za Uljanik iznosi osam, a za sva druga brodogradilišta pet milijuna kuna.

Konačnu odluku o prodaji donijet će Vlada, koja se u odlučivanju ne mora voditi za ponuđenom cijenom, već ponudu procjenjuje u njoj uku nosti. Ti kriteriji nisu nimalo jednoznačni, pa smo za objašnjenje zamolili državnog tajnika u Ministarstvu gospodarstva Lea Begovića. – Bonitet kupca provjeravat ćemo kod jedne od pet najrenomiranijih bonitetnih agencija u svijetu, a koja će to biti odlučit ćemo do kraja natječaja – kaže Begović koji negira da postoje bilo kakve preferencije prema kupcima, pa tako i Končaru.

Na upit o tome zašto je Končar već prije nekoliko mjeseci održao sastanke s predstavnicima sindikata i brodogradilišta, Begović je kazao da se Končar u ministarstvu našao zbog nekoga drugog posla pa je usput održao i sastanak s ljudima iz brodogradilišta, koji su se slučajno našli u Ministarstvu u isto vrijeme kad i kralj kroma.

Neuspjele privatizacije nekih tvrtki u portfelju HFP-a pokazale su da ugovori s kupcima ili nisu najveštije sastavljeni ili su neke privatizacije provođene brzopleto. To najzornije pokazuje slučaj Željezare Split. Naime, u ugovoru nije uglavljena klauzula da u slučaju nepoštovanja svih obveza koje je kupac (u ovom slučaju poljski Zlomrex) preuzeo, HFP može raskinuti ugovor na štetu kupca. Tako je Polančec na posljednjoj sjednici HFP-a objašnjavao da se mora naći neko kompromisno rješenje jer bi u slučaju raskida država morala Poljacima vratiti dosad uloženo, unatoč činjenici da oni sve odredbe ugovora nisu poštovali u cijelosti.

Kao što kaže Begović, HFP i Vlada ovog će puta voditi računa i o tome. Klauzula o raskidanju ugovora na štetu kupca u slučaju nepoštovanja preuzetih obveza svakako će biti uvrštena u ugovore o prodaji brodogradilišta – uvjerava nas Begović.

Iako u Ministarstvu gospodarstva kažu da za svako brodogradilište postoji između pet ili šest interesenata, činjenica je da prema dostupnim informacijama kupci dolaze uglavnom iz Hrvatske, s izuzetkom Končara čiji je core biznis, crpljenje i prerada kroma, najvećim dijelom u Južnoj Africi. Natječaj je netom otvoren, no ozbiljnom kupcu koji poput Končara nije snimao stanje u brodogradilištima više od godine dana, treba dosta vremena da izvrši uvid u situaciju u gordinjskom čvoru u koji su se tijekom godina tranzicije zapleli hrvatski brodograditelji, pa se može sa sigurnošću ustvrditi da ne iskaže li interes u sljedećih tjedan ili dva nijedan od velikih svjetskih igrača, stranih kupaca u prvom krugu neće ni biti.

Ostaje vidjeti hoće li u tom slučaju Vlada o kupcu odlučiti u listopadu, ili će biti proveden drugi krug natječaja koji je također usuglašen s Europskom komisijom. Svakako bi za Vlada bilo dobro da se što prije otarasi tvrtki koje je sa subvencijama i državnim jamstvima stoe oko 1,1 milijardu kuna godišnje, no ishitrena odluka bi stvari vrlo brzo mogla vratiti u prijašnje stanje i donijeti vjerojatno nove izdatke za državni proračun.

Smatramo da u trenutku najveće krize u brodogradnji u posljednjih desetak godina nije uputno prodavati brodogradilišta. Budući da nam je rečeno kako s predstavnicima EU nije razgovarano o tome da se drugi krug mora obaviti odmah nakon prvoga, mislimo da bi s prodajom valjalo pričekati do sljedeće godine i oporavka sektora – kaže predsjednik Sindikata metalaca Hrvatske Vedran Dragičević.

Ističe da bi o 11 tisuća radnih mjesta u brodogradilištima valjalo ozbiljno promisliti i da bi dulji rok za prodaju omogućio bolju pripremu za prodaju. I Dragičević je u dva navrata razgovarao s Končarom i kaže da mu se čini ozbiljnim, ali nikakve dokumente koji bi potvrdili njegovu vjerodostojnost nije vidio.

Mislim da on ne poznae problematiku brodogradilišta u cijelosti, no sindikatima on kao kupac nije neprihvatljiv – dodaje Dragičević, koji misli da je Vlada morala osigurati financijsku stabilnost brodogradilištima. Smatra da bi novi kupac u prvom godini morao jamčiti za sva radna mjesta, a tek nakon što se u njima izvrši restrukturiranje i ulaganje u tehnologiju moglo bi se ići i s otpuštanjima.

Jasno nam je da treba doći do radikalnih rezoa, na prvome mjestu u administraciji. Procjene samih brodogradilišta govore da je oko 1,500 radnika višak, no ta je brojka možda i veća. Ipak, mislim da bi bilo tragično kad bi umjesto brodogradnje novim kupcima bilo dopušteno baviti se turizmom ili nečim sličnim jer je riječ o industriji koja je jedna od rijetkih okrenuta gotovo isključivo izvozu – smatra Dragičević.

Doista, brodogradnja je zaslužna za 15-ak posto ukupnog izvoza države, no u posljednjih desetak godina on se uglavnom plaćao novcem hrvatskih poreznih obveznika, a džepovi premijerke i ministarstva financija ove su godine prazni da prazniji ne mogu biti.

Stoga su izgledi za prodaju u prvome krugu veći od moguće odgode privatizacije, a trenutačno Končar jedini od javnosti traži podršku za vlastitu ponudu.

Mene čeka ono što je Churchill obećao Engleziima na početku Drugoga svjetskog rata, a to su krv, znoj i suze kako bismo pokrenuli ono što ima potencijal koji može postati vrijedan dio hrvatske ekonomije – kazao je Končar prije nekoliko dana u središnjoj informativnoj emisiji nacionalne televizije time pokazujući hrabrost da se uhvati ukoštan s problemima najpovoljnije industrije u zemlji.

Podršku će tražiti i od domaćih kompanija zainteresiranih za brodogradnju te od banaka s kojima bi rado dogovorio pretvaranje dijela duga u dionički kapital, no zasad nije našao na plodno tlo ni kod jednih ni kod drugih te će vrlo vjerojatno u posao morati krenuti sam, oslanjajući se na vlastite resurse.

Mnogi će se pitati – što mu je to trebalo i kakvi motivi stoje iza toga? Jedan od odgovora mogao bi se naći u atraktivnom zemljištu na kojemu je dobar dio brodogradilišta koje bi se moglo iskoristiti za turizam ili slične djelatnosti. Samo Uljanik posjeduje više od 200 tisuća kvadrata u samome središtu Pule, čija vrijednost daleko premašuje trenutačnu tržišnu kapitalizaciju brodogradilišta od 400 milijuna kuna.

Poslovna logika opravdava Končarov potez davanja ponude za sva brodogradilišta, budući da se troškovi mogu mnogo lakše kontrolirati kad je sve pod istom kapom. Ako je motiv nastavljanje djelatnosti, Končar (ili drugi kupac koji bi poželio okupniti sva brodogradilišta) mogao bi poslovati racionalnije nego dosad jer bi veličina bila snažan argument u pregovorima s dobavljačima.

Ustanovi li se do kraja natječaja da je Končar najozbiljniji ponuđač, ipak mu se može zamjeriti veo tajnosti kojim je okružen. Za osobu koja želi kupiti sva hrvatska brodogradilišta potrebna je mnogo veća doza transparentnosti nego što to Končar trenutačno želi ponuditi.