Hipsteri ‘prodaju’ automobile, piće, snowboarde, skateboarde, kompjutere, cigarete, cipele, pa i sve proizvode za opremanje doma. S obzirom da stvaraju trendove, iste sekunde kad taj trend prihvati više potrošača, moraju pronaći novi. Nije ni čudo da ih marketingaši vole.
Rod hipsteria korijene ima u 1930-ima i 1940-ima, kada je nakon doba jazza pojam ‘hip’ opisivao fanove scene koja se razvijala. O podrijetlu riječi dosta se raspravlja – neki kažu da je derivat riječi ‘hop’, što je sleng za opijum, dok drugi misle da je nastala od zapadnoafričke riječi ‘hipi’, što znači otvoriti nekome oči.
Hipsteri su obično bili pripadnici srednje klase, bijelci, mladež koja je tražila način kako oponašati životni stil crnih jazz glazbenika koje su slijedili. No, kako je supkultura rasla, i nakon Drugoga svjetskog rata, izdanak literarne scene povezao se s pokretom: Jack Kerouac i Allen Ginsberg bili su rani hipsteri. Ipak, pravu definiciju pokretu dao je Norman Mailer, književnik, novinar, scenarist, redatelj, kojeg se smatra pravim hipsterom.
U svom i dan-danas omraženom eseju ‘White Negro’ opisao je hipstere kao egzistencijaliste koji žive život okružen smrću – uništeni atomskim ratom i gušeni socijalnim konformizmom. Kako je prva generacija hipsteria starila, zamijenila ju je hipi generacija. S godinama je riječ bljedila sve dok se ranih 1990-ih godina nije ponovno počela koristiti da bi opisala mladu generaciju, pripadnike srednjeg sloja poklonike alternativne umjetnosti i glazbene scene. No, kritičari im zamjeraju što su se umjesto stvaranja vlastite kulture odlučili zadovoljiti posuđivanjem trendova iz prošlosti. Bakin pulover, Bob Dylanove wayfarersice, Conversove starke, limenka Pabst piva i eto hipsteria. Naravno da je takav kulturološki miš-maš zreo za parodiju. Robert Lanham je prije nekoliko godina objavio ‘Priručnik za hipster’ pokušavajući šifrirati pravila za hipster poput: ‘diplomirali ste na nekom humanističkom fakultetu čija momčad američkog nogometa nije pobijedila od vremena Reaganove administracije’ ili ‘imate jednog prijatelja republikanca i uvijek ga drugima predstavljate kao svog prijatelja republikanca.’
No, kako je biti hipster zapravo postao na neki način dio mainstream kulture, trgovine poput Urban Outfitters profitirale su masovnjom proizvodnjom odjeće popularne među hipsterima. Također, tom tržištu pažnju poklanja i primjerice Toyota, koja je prije nekoliko godina izbacila model Scion, ali pazeći da na godinu ne prijede brojku od 150 tisuća proizvedenih automobila jer bi poplavom tržišta izgubila grupaciju do koje joj je stalo, odnosno umanjila vrijednost svog brenda za hipstere.
Slična je stvar i sa socijalnim mrežama poput Facebooka, koje su hipsterima zanimljive sve do trenutka kada ne postanu toliko masovno popularne da oni naprosto bježe negdje drugdje nastojeći se ograditi od toga da ih se prozove sljedbenicima trenda ili dijelom mase. Marketingaše i dalje muči kako se obratiti takvoj, zahtjevnoj publici, koja mora potrošiti da bi prikupila sve simbole koji ih čine hipsterima, ali da se ti brendovi istovremeno ne povezuju s masovnom proizvodnjom. Glazbeni ukus dio je njihove priče, ali za to je potreban iPod i slušalice i laptop s mnogo memorije, a zaboraviti se ne smiju ni majice benda. Također, ne propuštaju se ni koncerti omiljenih bendova.
