Home / Ostalo / Gangsteri

Gangsteri

Čistu i dosljednu redateljsku zamisao, oslonjenu ponajprije na Vojnovićev dramski tekst, prate dobro kreirane i izvedene koreografske, pjevačke i glazbene dionice, decentna scenografija i scenska glazba te rafinirani kostimi.

Predstavom ‘Na taraci’ Joško Juvančić na svoj je prepoznatljivi način pročitao posljednji, oproštajni dio dubrovačke trilogije kontea Ive Vojnovića. U istom ambijentu gdje ju je postavio kao cjelovitu dramu prije 10 godina okupio je dojene hrvatskoga, odnosno dubrovačkoga, glumišta, pa je tako u nešto drukčijoj podjeli nego u prošloj trilogiji ostvario predstavu koja je profinjen, klasičan i donekle očekivan hommage Dubrovniku, Ivi Vojnoviću, ali i glumcima koji su svojim doprinosom u legendarnim ambijentalnim postavama njegovih djela stvarali mit o Vojnoviću na Igrama.

Tako je Tonko Lonza gospar Lukša, Miše Martinović njegov brat Niko, Milka Podrug-Kokotović gospoda Mare, a Pero Kvržić dum Marin, gruški ‘parok’. Ne treba posebno naglašavati da su njihove interpretacije izvrsne; potvrđuju još jedanput, nakon svih godina i uspjeha, zašto doista jesu prvaci glumišta. Ostatak ansambla bio je također vrlo dobar uz posebno isticanje Nikše Butijera u ulozi Vuka Konavljana.

Čistu i dosljednu redateljsku zamisao, oslonjenu ponajprije na Vojnovićev dramski tekst, prate dobro kreirane i izvedene koreografske, pjevačke i glazbene dionice, decentna i primjerena scenografija i scenska glazba te rafinirani kostimi iz izvornog razdoblja. Slika je to, upravo kao i u Vojnovićevoj drami, sa svim prošlog, lijepog, odumirućeg, već odavno izgubljenog svijeta koji s današnjicom može povezati jedino ambijentalni kontekst ‘tarace’ na kojoj se događa predstava, a s koje se gleda u današnji Grad, gdje više nema ni reliktih primjera nekadašnjeg duha poput gospara Lukše, a nove ‘ferate’, bacanje lorka, presijecanje Gruža svakodnevna su pojava.

Ako nas je ova Juvančićeva predstava podsjetila na mit o Vojnoviću na Igrama, na njihovu nekadašnju slavu, i odala zasluženo priznanje legendama dubrovačkog i hrvatskoga glumišta, postavlja se pitanje kakva je ideja Dubrovačkih ljetnih igara danas, odnosno imaju li jasno razrađenu estetičku i svaku drugu koncepciju dramskog programa. Ako su festival dramskih klasičnih, kako bi ih danas trebalo postavljati u okviru i na tragu identiteta 60-godišnjeg festivala? Jer ipak treba biti u odnosu s vremenom u kojem predstave nastaju, pa su stoga češće na repertoaru potrebne one koje će najaviti neko novo razdoblje i kvalitetom moći parirati prošlim dosezima. Učiniti da se ne moramo okretati prošlosti, stalnoj Vojnovićevskoj sjeti, nego nam osigurati novu, suvremenu ‘hrid za sakrit slobodu’.