Pozornost je oskudan resurs. Većina ljudi ne uspijeva je dobro podijeliti na više stvari istodobno. Upravo zato njezino odvlačenje zbog uporabe bežičnih uređaja na sastancima pridonosi donošenju loših odluka.
U uporabu BlackBerryja, iPhonea i svih drugih bežičnih uređaja na sastancima, posebno onima na najvišem kompanijskom vrhu, trebalo bi zabraniti. U tom su zahtjevu kategorični mnogi stručnjaci za poslovni menadžment. Tvrde da odvlačenje pozornosti što čine te spravice, nedvojbeno pridonosi donošenju loših odluka. To vrijedi za sve vrste organizacija, a posebno u slučaju korporativnih direktora. Dopuštanje uporabe tih uređaja može se, teoretski, smatrati kršenjem njihovih dužnosti prema dioničarima jer posljedica je svake loše i nedovoljno promišljene odluke smanjenje profita i vrijednosti kompanije.
A bežični su uređaji s mogućnošću uporabe e-pošte postali uobičajena pojava u korporativnim sobama za sastanke i uopće na svim vrstama sastanaka. Rutina je svima dobro poznata: čuje se tiho zvanje, ruka poseže za futrolom, ramena i glava padaju u položaj ‘BlackBerryjeve molitve’, da bi se na kraju, nakon nekoliko minuta, navodni čuvari dioničarskih interesa i agilnoga korporativnog upravljanja vratili, pogledom i pozornošću, na sastanak i temu.
Pozornost je oskudan resurs. Dapače, neki je stručnjaci opisuju kao najograničeniji resurs u većini organizacija. Većina ljudi ne uspijeva je dobro podijeliti na više stvari istodobno. Rijetki su oni koji poput Napoleona mogu raditi nekoliko stvari istodobno. Štoviše, René Martois, neurolog i direktor laboratorija na Sveučilištu Vandebilt, tvrdi da je ključno ograničenje mozga nemogućnost koncentriranja na dvije stvari u isto vrijeme. U nedavnoj studiji o podijeljenoj pozornosti David Strayer i njegovi kolege na Sveučilištu u Utahu zaključili su da ‘vozači koji razgovaraju telefonom češće sudjeluju u sudarima nego dok voze pod utjecajem alkohola’. Istraživači to objašnjavaju ‘sljepoćom pozornosti’.
Većina dioničara voljela bi vjerovati da njihovi direktori nisu ni pijani ni slijepi dok vode njihove kompanije. Inače, da bi ljudsko biće moglo kvalitetno obavljati dvije stvari odjednom, jedna od njih mora biti navika ili prirodno automatizirana radnja (poput govorenja u hodu). U sobi za sastanke pak ništa ne bi trebalo, ne bi smjelo, biti stvar navike ili automatizma. Kad direktor počne odgovarati na e-poruku, koji zadatak zaokuplja njegovu pozornost: ta poruka ili sastanak kojemu prisustvuje? Najuvjerljiviji bi odgovor bio ‘e-poruka’, što znači da direktor koji je piše svoj oskudni resurs posvećuje nečemu drugomu umjesto onome za što ga dioničari plaćaju. U 99 posto slučajeva on ne čuje ono o čemu se raspravlja dok je zauzet svojim uređajem i sasvim drugim problemom.