Krizni porez

Neto primitak svota je kojom primatelj raspolaže nakon odbitka svih javnih davanja, uključujući i ono za posebni porez. Stoga u slučaju neto naknade kao cijene određenog posla isplativljen mora određenu svotu uvećati za novi posebni porez.

Uz brojne primjere računske neprikladnosti kriznog poreza uočene neposredno nakon stupanja na snagu i početka primjene Zakona o posebnom porezu na plaće, mirovine i druge primitke, primjena tog propisa i dalje otvara nova pitanja. Među ostalim, novi je porez problematizirao pojam ‘neto plaća’, ‘neto naknade’ i ‘neto honorara’. Postavlja se pitanje koju ugovornu stranu tereti novi porez kad su stranke ugovorile obvezu isplativljenja da ugovorenu svotu isplati na ruke ili na račun.

U praksi su česti slučajevi da se naknada za rad po ugovoru o djelu, naknada članovima nadzornih odbora, naknada za isporučeno autorsko djelo i drugo ugovaraju u neto iznosu. Česti su primjeri da se u ugovoru čak navede klauzula da ‘sve poreze, doprinose i druga javna davanja snosi isplativljen’. Iako propisi o oporezivanju dohotka polaze od bruto primitka, takva praksa nije nezakonita. Naknada po ugovorima obveznog prava može biti određena u bruto ili u neto svoti. Nijedan porezni propis ne definira što se u poreznom pravu smatra neto iznosom neke financijske kategorije. U uobičajenoj ekonomskoj terminologiji neto svotom smatra se iznos koji se dobije nakon odbitka propisanih obveznih javnih davanja. Nesporno, novi posebni porez javno je davanje prema svim svojim obilježjima. Prislan je, uveden je na temelju ovlasti zakonodavnog tijela, prihod je države, namjena mu nije određena. Sve su to temeljna obilježja poreza kao vrste javnog davanja. Istina, u Zakonu o posebnom porezu izbjegnuto je izričito navođenje poreznog obveznika. Određuje se da je isplativljen primitka obveznik obračunavanja i plaćanja posebnog poreza, ali nema odredaba o poreznom obvezniku kao osobi čiju ekonomsku snagu smanjuje posebni porez. Posebni obveznik definiran je posredno, predmetom oporezivanja i načinom određivanja porezne osnovice, što posebni porez svrstava u izravne poreze. Sadržajno je posebni porez jedan oblik poreza na dohodak.

Posebni porez oduzima se od ukupnog (bruto) primitka jednako kao doprinosi iz primitka, porez na dohodak i prirez. Neto primitak jest svota kojom primatelj raspolaže nakon odbitka svih javnih davanja, uključujući davanje za posebni porez. Stoga u slučaju kad se ugovorne strane dogovore o neto naknadi kao cijeni određenog posla isplativljen mora tako određenu svotu uvećati za novi posebni porez, za porez na dohodak i prirez, a ovisno o vrsti honorara možda i za doprinos od primitka.

U praksi je manje slučajeva da se plaća ugovara u neto iznosu, i to zato što odredbe čl. 90. st. 5. Zakona o radu obvezuju stranke radnog odnosa da plaću za obavljene rad ugovore u bruto iznosu. Ipak, ima i takvih slučajeva. Posljednji je primjer Vladina srpskoga odluka kojom se plaće članova uprave u državnom i pretežno državnom vlasništvu ograničavaju na najviše 16.944 kn na mjesec u neto svoti. Odluka je donesena 11. srpnja 2009., prije uvođenja kriznog poreza, pa se postavlja pitanje je li neto plaća članova uprave u državnim poduzećima ograničena na 16.944 kn ili na 16.266 (umanjeno za četiri posto posebnog poreza).

Polazimo li od ekonomskog sadržaja kategorije neto plaće, to bi podrazumijevalo da posebni porez ne smanjuje neto primitak člana uprave i da i nakon 1. kolovoza 2009. trebaju dobiti 16.944 kn. Međutim, to zasigurno nije bila namjera Vlade RH.

Vlada će imati osjetljiv zadatak protumačiti odredbe vrijednih kolektivnih ugovora u kojima su sve naknade, potpore i otpremnine zaposlenima u državnom i u javnim službama propisane u neto svoti. U kolektivnim ugovorima za državni i javni sektor pravo zaposlenih na jubilarne nagrade, otpremnine, solidarne pomoći, a u nekim slučajevima čak i na naknade troškova prijevoza i na dnevnice, propisano je u svotama većim od neoporezivih iznosa. Razlika iznad neoporezivog iznosa u poreznom se smislu smatra plaćom i od 1. kolovoza podliježe plaćanju kriznog poreza. Ovisno o iznosu plaće, kod nekih se radnika na te iznose plaća dva posto posebnog poreza, a kod nekih četiri. Stoga bi trebalo zaključiti dodatke kolektivnim ugovorima da se izbjegnu brojni sudski sporovi.

Ministarstvo financija polazi od određenja da posebni porez smanjuje neto primitak fizičke osobe i da ne povećava troškove isplativljenja (uputa od 6. kolovoza). To je tako samo u slučajevima kad su ugovorne strane ugovorile bruto svotu, ali ne u onim situacijama kad su ugovorne strane dogovorile pravo na neto primitak. Ugovorivši neto ili bruto primitak, ugovorne strane tako su odredile koja će od njih snositi rizik eventualnih naknadnih izmjena propisa kojima se uređuju javna davanja. U slučaju sporova o toj svoti sudovi će suditi prema odredbama radnog ili obveznog prava. Stoga je savjet isplativljenima da nakon uvođenja posebnog poreza, ako za to postoji potreba i interes, dopune ugovore u kojima su prava fizičkih osoba na određeni novčani primitak određena u neto iznosu.