Ove će godine Brazil biti među rijetkim zemljama koje će na računu zabilježiti plus. Donedavno siromašna, izrabljivana i prezadužena zemlja danas se upisala među velike igrače, uz bok Kini, Indiji, Rusiji. Za sve to uvelike je zaslužan predsjednik Lula da Silva, za čija je dva mandata otvoreno osam milijuna radnih mjesta, 20 milijuna Brazilaca našlo se iznad crte siromaštva, ostvaren je suficit proračuna, namiren dug MMF-u.
Za stručnjake svih redova i veličina, naoružane doktoratima i MBA-ima koji već godinu dana iznimno samouvjereno dijele svoja mišljenja o ekonomiji, odnosno recesiji, čovjek koji nije završio niti osnovnu školu primjer je kako škola sama po sebi ne znači mnogo ako iza nje ne stoji pamet. Taj je čovjek Luiz Inacio Lula da Silva, 35. predsjednik Brazilske federacije. Posao predsjednika nove velike i resursima bogate južnoameričke zemlje, desete ekonomije svijeta, nije nimalo lak, ali posljednjih godina postaje sve privlačniji. Zemlja s oko 190 milijuna stanovnika, površine 8,5 milijuna četvornih kilometara iznimno je bogata, no, kao što je često bio slučaj s cijelim tim kontinentom, to se teško moglo vidjeti iz stanja njezine ekonomije i društva. Ipak, stvari se u ovoj zemlji ubrzano mijenjaju, a mnogi ekonomski stručnjaci sve više tipuju na Brazil kao na jednu od novih svjetskih sila s kojom se mora računati u svjetskim poslovima. Nova kratica koja odražava promijenjeno stanje stvari, BRIC (Brazil, Rusija, Indija, Kina), u čestu će upotrebu ući i prije nego se mišilo.
Upravo su te zemlje, naime, pokazale iznenađujuću otpornost u uvjetima svjetske recesije i raspada dosad poznatih obrazaca odnosa u globalnoj ekonomiji. Dapače, dojam u ovih godinu dana jest da su zemlje u razvoju, na koje se računalo kao na snagatore za deset ili više godina, ovom krizom to razdoblje drastično skratile. Dok konkurencija na Zapadu tone, Brazil i prijatelji dobro plove nemirnim vodama modernoga kapitalizma. Za Kinu i Indiju ne treba navoditi projekcije i statistike jer je mnogima jasno da su krizu, rječnikom zapadnih stručnjaka za menadžment, doživjele kao priliku i ojačale svoje svježe postavljene temelje. Brazil tu igru sve bolje prati.
Predsjednik Lula u velikoj je mjeri odgovoran za oporavak zemlje poharane svim zamislivim ekonomskim i društvenim pošastima, od hiperinflacije, ropskog statusa prema SAD-u, do ulica preplavljenih zločinom i krvlju. Kombiniranjem kapitalizma s dobro osmišljenim socijalnim programima, Lula je pokazao da je moguće spojiti jedno s drugim i brzo ići naprijed – lekcija koja postaje sve važnija nakon desetljeća gnjavaže iz angloameričkog tabora koji je nudio nešto drugačiji pogled na kapitalizam i nužne prioritete. Brz oporavak nije rezultat trenutačne inspiracije ili sretnih okolnosti, već višegodišnjega mudrog vođenja države s proračunskim viškovima, stabilnim financijskim sustavom i izdašnom deviznom rezervom (212 milijardi dolara) uz konačno preuzimanje suverenosti nad vlastitim resursima, zbog kojih je Brazil veći dio povijesti bio taocem američkoga kolonijalizma i poznate Monroeove doktrine.
Možda najvažnija promjena pod Lulom jest preorijentacija temelja ekonomske politike od neokolonijalnog izvoza sirovina prema uspostavljanju vlastite proizvodnje i oslanjanju na potencijal ogromnog stanovništva ekonomski posve neiskorištenog, recept uspješno prokušan u Kini. Minimalna nadnica porasla je 45 posto u posljednjih šest godina, stvoreni su milijuni novih radnih mjesta, dok je prosječna kamata u samo sedam mjeseci pala s visokih 13,75 posto na prihvatljivih 8,75. I kao šlag na tortu, nedavno su otkrivene nove, obilne zalihe nafte u morima koja oplakuju Brazil s kojima zemlja narednih godina ima potencijal postati jedan od najvećih izvoznika te sirovine i kojom će upravljati državna naftna kompanija Petrobras. A zabava tek počinje jer je potencijal Brazila praktički posve neiskorišten i pravi je ocean novih prilika za investiranje u zemlju bogatu resursima, a siromašnu potrošačkim dobrima.
Vanjsko-politički status prati ekonomsku poziciju. Za Brazil to znači drastičan rast utjecaja u međunarodnim odnosima, posebice u posredovanju između iz Južne Amerike praktički istjeranog SAD-a i zemalja na tom kontinentu. I tu je Lula odabrao vrlo pametnu metodu izbjegavanja otvorenoga ideološkog nadmetanja sa SAD-om, za razliku od svog kolege Chaveza u Venezueli, otvorivši time svojoj zemlji mogućnost samouvjerenog postavljanja prema nekadašnjim gospodarima s obiju strana oceana. Još se pamti izjava Lule iz ožujka ove godine kad je pred britanskim premijerom Brownom ustvrdio da su krizu izazvali ‘bijeli ljudi plavih očiju’. Pretprošli je mjesec ponovno prozvao bogate za nepomaganje državama u razvoju podsjetivši tko je zapravo izazvao krizu. Najnovija je njegova inicijativa pokušaj mirnog izglađivanja sukoba američkoga i venezuelanskog predsjednika oko američkih trupa u Kolumbiji. Da su građani Brazila znali prije ono što znaju sada, vjerojatno ne bi trebale tri neuspjele kandidature da Lula konačno uspije zauzeti predsjedničku fotelu 2002. na koju je došao s mjesta predsjednika Radničke partije, čiji je i jedan od osnivača. Njegova pobjeda ima vrlo široku povijesnu važnost jer se dogodila u vrijeme velikih promjena na kontinentu. SAD, usmjeren prema Bliskom istoku i u potrazi za naftom, popustio je stisak i kontrolu nad svojim susjedima što je omogućilo mijenjanje smjera od Brazila, preko Venezuele do Bolivije i drugih. Desničarske hunte, ostavljene na cjedilu, relativno su lako micane demokratskim izborima u najboljem duhu Zapada i Lulina je pobjeda na neki način označila definitivan kraj jedne duge ere na tom kontinentu.
Istinski pripadnik radničke klase, Lula se može podići izvršnim praktičnim poznavanjem brazilske ekonomije jer je od najranijeg djetinjstva osjetio surovost Brazila na svojoj koži radeći kao čistač cipela i tvornički radnik u nekoliko tvornica. To ga je sve, iznenađujuće, dovelo do lijevih uvjerenja i sindikalnog angažmana, gdje napreduje brzo. Predsjednik sindikata radnika u čeličanama za područja gradova Sao Bernardo i Diademe, u okolici São Paula, postaje 1978. Tih godina Lula sudjeluje u organizaciji niza štrajkova, što mu priskrbljuje mjesec dana zatvora. Konačni prodor u politiku Lula će napraviti 1980. sudjelovanjem u osnivanju Radničke partije u tada još vrlo čvrstoj desničarskoj diktaturi. Nadimak pod kojim će postati poznat diljem svijeta dodaje svom službenom imenu dvije godine poslije, a riječ je o izvedenici njegovog imeni Luiz. Bio je nepismen sve do desete godine života i školu je napustio negdje nakon četvrtog razreda, taman da nauči čitati i pisati, što mu je očito bilo posve dovoljno. S 12 godina već šeće ulicama i snalazi se kako zna, lašteći cipele i prodajući kikiriki. U nimalo ugodniji život tvorničkog radnika ulazi dvije godine poslije, a do 19. stiže izgubiti i prst.
