Ministarske mućke

Vlada pokušava od javnosti sakriti u pravilu izrazito nepovoljne ugovore koje ministri potpisuju sa stranim korporacijama. Prodaja brodogradilišta bit će test želi li premijerka odagnati sumnje u korupciju.

Pozivanjem na privatno pravo radi uskraćivanja informacija o ugovorima u kojima je jedna ugovorna strana pravna osoba javnog prava (država), ili čak ugovora dviju privatnih pravnih ili fizičkih osoba o iskorištavanju javnog dobra povjerenog državi na upravljanje, Vlada pokušava od hrvatske javnosti sakriti, u pravilu, izrazito nepovoljne ugovore, a osnovano je sumnjati i u skrivanje korupcijskih afera. Pravno nijedan privatnopravn pravni ugovor zaključen s državom ne može biti tajan, a osobito ne ugovori o iskorištavanju javnih (koncesijskih) dobara i nacionalnoga bogatstva.

Člankom 35. važećeg Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96.), međutim, određuje se da pravne osobe javnog prava, kao nositelji prava vlasništva, imaju u pravnim odnosima jednak položaj kao i privatni vlasnici.

Dio pravnika smatra da ‘država’ kad nastupa kao ugovorna strana u privatnopravnom poslu, primjerice, kao dioničar velikoga državnog poduzeća, može ugovoriti tajnost ugovora, jer ako ima jednaka prava kao i privatni vlasnici ne može imati veće obveze (transparentnosti).

No, u svijetu se donose posebni zakoni o transparentnosti i time se demantira stajalište prema kojemu bi Vlada kad nastupa u ime ‘države’ kao većinskog dioničara u javnim poduzećima bila oslobođena obveza javnosti.

A s obzirom na to da je javnost rada zakonska obveza pravnih osoba javnog prava, ne može se obveza javnosti ukinuti nametanjem interesa druge ugovorne strane, pravne ili fizičke osobe privatnog prava.

Pravni sustavi dijele se na privatno i na javno pravo. Još rimskim pravom (Ulpijanovom podjelom) definirano je da je javno pravo ono koje se tiče države, a privatno ono koje se odnosi na koristi pojedinih građana.

U slučaju ugovora o prodaji Sunčanog Hvara predstavnici Orco grupe kao privatnopravn ugovorne strane izjavljivali su da nemaju ništa protiv da se objave ti ugovori, ali Vlada kao predstavnik javnopravn ugovorne strane to ipak nije učinila. Istini za volju treba reći da taj ugovor ima odredbu o tajnosti, pa bi ga obje ugovorne strane u formalnom postupku morale izmijeniti da bi se mogao objaviti.

Jedini izuzetak poznat dosad bilo je objavljivanje ugovora o prodaji prvog paketa Inih dionica MOL-u, kad je na internetskoj stranici Ministarstva gospodarstva objavljena prva verzija ugovora. Poslije, međutim, potpisivani su aneksi tom ugovoru kojima su uređivana upravljačka prava sporna ovih dana nakon poskupljenja Inina goriva, ali su ti aneksi do danas ostali najstrože čuvana tajna koju, da apsurd bude veći, čuva upravo ‘država’ kao javnopravn ugovorna strana.

Vesna Škare Ožbolt je kao zastupnica u Saboru tražila od Vlade da se objave ugovori o prodaji Sunčanog Hvara, a kao ministrica pravosuđa predlagala je i donošenje posebnog zakona o transparentnosti. No, zakon o transparentnosti je zapravo nepotreban, jer država kao javnopravn ugovorna strana i bez tog zakona ima obvezu javnosti rada. No, s obzirom na to da ‘država’ ne poštuje ni dosad važeće propise, čemu onda još jedan koji također neće poštovati?

Vesna Škare Ožbolt predložila je da ‘država’ bude obvezna da na jednom portalu objavljuje sve ugovore koje sklopi Vlada, ministarstva, javna poduzeća i općine, gradovi i županije sa privatnopravnim fizičkim ili pravnim osobama. Do informacija o ugovorima ‘države’ s privatnopravnim ugovornim stranama ne mogu ni novi nari.

Primjera radi, tražili smo od Vlade da nam omogući uvid u ugovor (i sve anekse) potpisan između Ine i Agipa 9. svibnja 1996. godine. Odgovoreno nam je da to pitanje moramo postaviti nadležnom ministarstvu (Ministarstvo gospodarstva). Iz tog su nas ministarstva uputili da to pitamo u Ini. A iz Ine su nam odgovorili: – Ugovor između Ine i Agip Croatia BV-a, odnosno Eni Croatia BV-a nije moguće dobiti na uvid jer je poslovna tajna.

Ima je dobila koncesiju za Eksplotacijsko polje Sjeverni Jadran i Eksplotacijsko polje Marica i kao takva plaća sve obveze prema državi i iz tog je razloga je Ina sklopila Ugovor s Agipom, odnosno Enijem. Agip, odnosno Eni Croatia BV ne eksplotira polja u sjevernom Jadranu, nego sudjeluje u zajedničkom ulaganju preko tvrtke Inagip d.o.o. Sve cijene su poslovna tajna i ne mogu biti nijedne objavljene.

I tako je krug zatvoren, ne može se dobiti uvid u ugovor države o iskorištavanju nacionalnoga bogatstva, jer ga je privatno-pravna ugovorna strana proglasila poslovnom tajnom, a ne može se doznati ni iznos koncesijske naknade jer taj podatak nadležni ministar Šuker u ‘svojem’ pravilniku nije uvrsio među podatke dostupne javnosti.

Štete zbog tajnosti ugovora države s privatno-pravnim fizičkim ili pravnim osobama neusporedivo su veće kod zaključivanja ugovora o iskorištavanju nacionalnoga bogatstva (koncesijskih ugovora), nego kod ugovora o prodaji poduzeća. Evo kako obvezu javnosti izgrava ministar financija Ivan Šuker koji javnosti uskraćuje informacije o iznosima koncesijskih naknada.

Javnost podataka o iznosima koncesijskih naknada proizlazi iz Zakona o koncesijama (NN 89/92.). Prema članku 3. tog Zakona ugovor o koncesiji može biti potpisan tek nakon prethodno provedenog postupka javnog prikupljanja ponuda. A prema članku 2. istog zakona Sabor (i lokalna uprava i samouprava) moraju biti upoznati s tekstom predugovora o koncesiji i dati suglasnost na konačnu verziju tog ugovora, što znači da i podatak o ugovorenoj koncesijskoj naknadi, kao dio sadržaja tog ugovora, treba biti dostupan javnosti.

U svojem rješenju o uskraćivanju informacije o koncesijskim naknadama, ministar Šuker poziva se na Pravilnik o registru koncesija (koji je sam donio – NN 164/04.). U pravilniku u članku 2. propisano je da je Registar koncesija javan, u članku 10. da se osigurava evidencija o plaćanju naknada, da bi se u članku 11. navelo kako se javnim podacima smatraju: – naziv davatelja koncesije – matični broj davatelja koncesije – naziv/ime korisnika koncesije – datum početka ostvarivanja koncesije – datum isteka koncesije – naziv (vrsta) koncesije i lokacija koncesije.

I iz činjenice da se u članku 11. Pravilnika ne navode iznosi koncesijskih naknada kao dostupni podaci, Šuker u svom rješenju pogrešno zaključuje da je riječ o tajni. No, sve što izrijekom zakonom nije propisano kao tajna smatra se javnim podatkom, a koncesijske naknade ni jednim propisom nisu svrstane u tajne podatke.

U cijelom tekstu rješenja o uskraćivanju informacije o koncesijskim naknadama (i najvećim koncesionarima) Šuker se ne poziva na zakonsku odredbu, nego isključivo na odredbe (svojeg?) pravilnika, koji je samo podzakonski akt. Šuker je osim toga što je ministar nadležan za koncesije ujedno u NO-u Ine, vjerojatno najvećem koncesionaru u Hrvatskoj. I u interesu Ine, a protiv javnom pravu i interesu, uskraćuje informacije o iznosima koncesijskih naknada, premda je riječ o zakonski definiranom javnom prihodu. Zbog toga je osnovano sumnjati na korupcijarnost ministra Šukera.

Za razliku od ugovora u kojima Vlada nastupa kao dioničar nekoga poduzeća i kad bi prema nekim pravnim stručnjacima mogla ugovoriti i tajnost, u koncesijskim ugovorima ‘država’ nastupa isključivo kao javno-pravna osoba i tu odredbi o tajnosti ne smije biti mjesta. Zbog toga bi koncesijski ugovori morali biti javni, a u Hrvatskoj ipak nisu. Zato ne treba očekivati javno objavljivanje ni ugovora o prodaji brodogradilišta, Vlada će i dalje kršiti svoje obveze o transparentnosti izgovarajući se da nastupa kao privatno-pravna, a ne javno-pravna osoba.