Moramo poslovati 30 do 40 posto bolje

Tko dobro radi nije na gubitku. Problem domaćim proizvođačima može biti samo sve veća nelikvidnost. Prema našim iskustvima, Hrvatska je najnelikvidnija država u regiji. Naša se naplata na domaćem tržištu trenutačno kreće između 75 i 120 dana, ali proizvođači jaja žale se da im neki trgovački lanci i mnogo dulje ne plaćaju robu. Velikim proizvođačima jaja nisu naškodile ni bombastično lansirane vijesti o pandemijama koje prenosi perad. Kupci sada mnogo radije kupuju jaja s farmi sa zatvorenim sustavima pod stalnim veterinarskim nadzorom, nego ona iz seoskih košinjaca.

Budući da ste 90-postotni izvoznik, nezaboljan je problem tečaja. Koji su vaši argumenti protiv tako jake kune? Lijepo je to što je tečaj tako stabilan i ne opterećuje se ionako težak položaj tvrtki i građana koje otplaćuju desetke milijardi eura teške mahom inozemne kredite, ali mi iz izvoznoga gospodarstva najlakše uočavamo brojne apsurde. Otkad je lansiran euro, tečaj kune je praktički na istoj razini. U posljednjih sedam godina naši su objektivni troškovi poslovanja zbog niza razloga i okolnosti porasli 30 do 40 posto. To se prije svega odnosi na cijene sirovina, energije i rada, a veće su i najrazličitije obveze prema državi, uz nepovoljnije kamatne stope za kredite.

Što to znači? To znači da mi moramo poslovati 30 do 40 posto bolje kako bismo zadržali razinu cijena od uvođenja eura. S druge strane, gotovo je nemoguće očekivati da naši proizvodi mogu biti za toliko poštatak skuplji. Cijene naših podložaka u pravilu ne rastu. Štoviše, srednji smo dok ne padaju. U Njemačkoj, primjerice, koja je pojedinačno i naš najveći kupac, zbog smanjenje potražnje roba govori se i o deflaciji, dakle smanjenju cijena kako bi prodaja mogla uhvatiti zamah. Dodatni problem su i tečajne razlike. Valute u nizu zemalja izvan eurozone devaluirane su, ponegdje i više desetaka posto, i sudarile su se s precijenjenom kunom, tako da izvoznici trpe dvostruki udar.

Već ste kupili parcelu za novi pogon, nužan za planirani rast proizvodnje. No, Danci nikako da donesu definitivnu odluku. Nije li u ovom slučaju vodstvo grupacije Hartmann ograničavajući faktor u daljnjem razvoju? Ove godine obilježavamo 10 godina ulaska u taj veliki sustav i nema nikakve dileme o tome da je to bila najbolje moguća odluka. Rast proizvodnje s tadašnjih 100 milijuna na sadašnjih 250 milijuna jedinica na godinu bio je moguće samo zahvaljujući jasno razrađenoj ulozi unutar kompanije. Ne smije se zaboraviti da mi i sada 60 posto svoje proizvodnje plasiramo na tržišta izvan naše zone odgovornosti, dakle Jugoistočne Europe. Naša je roba konkurentnija od one iz tvornica u skandinavskim zemljama, gdje su veći troškovi poslovanja, pa možda dođe i do preseljenja dijela njihove proizvodnje.

Pa što se čeka? Sve u svemu, odluka o gradnji novog pogona, kojim bismo gotovo udvostručili kapacitete, nije tako jednostavna, iako smo u pripreme već uložili 15 milijuna kuna. Problem je u tome što je na svjetskom tržištu i dalje recesija, a u takva se vremena odluke donose mnogo opreznije. Odluka će biti donesena opravdaju li je studije isplativosti, a mi tu računamo na veliki potencijal Jugoistočne Europe u idućih pet do deset godina od novih 100-tinjak milijuna jedinica. Sigurno je da na odluku vlasnika kompanije neće utjecati nikakvi politički motivi, kao što je to uobičajeno u Hrvatskoj, već isključivo računica koja iz toga proizlazi. Jasno, time se ne dovodi u pitanje društvena odgovornost tvrtke, jer to s investiranjem nije ni u kakvoj vezi.

Vi za nekoliko godina odlazite u mirovinu. Što će biti s koprivničkim Hartmannom nakon Garaja? Uložio sam mnogo osobnog truda da bi Hartmann danas bio uspješna i sredena tvrtka sa 190 zaposlenih. Vlasnici su mi u proteklih deset godina pružili mogućnost i slobodu da tvrtku postavim na način koji sam smatrao najprimjerenijim hrvatskim i regionalnim specifičnostima. Timski sam rad, samim time i sustav odgovornosti, postavio kao temeljno pravilo i zato sam doveo niz mladih stručnjaka koji su na razne načine unaprijedili poslovanje. Koliko su vlasnici zadovoljni, ponajbolje govori podatak da u tvrtki nemamo nijednog stranog menadžera iz centrale u Kopenhagenu. Svi iz operative smo Koprivničanci, a vlasnici sjede samo u našem Nadzornom odboru. Nikakvih trzavica i nesporazuma tu nema. Služba ljudskim potencijalom dobro funkcionira i jasno je da će me naslijediti netko od mojih najbližih suradnika. Smatram da se ta promjena na vrhu neće ni osjetiti u poslovanju.