Poljoprivredni paradoksi

Hrvatska je zemlja s najvećim brojem traktora po poljoprivredniku u Europi. Seljaci su se toliko naviknuli na poticaje da nije rijetko da pokušavaju dobiti poticaje za samoniklu pšenicu ili kotao za rakiju. Proizvođači u sustavu PDV-a pokrivaju 70 posto ukupne poljoprivredne proizvodnje, a dobiju samo 30 posto ukupnih poticaja. Ostatko odlazi na male proizvođače. Milijun hektara obrađuje u Hrvatskoj 85 tisuća korisnika poticaja, a u Njemačkoj 17 milijuna hektara obrađuje njih 130 tisuća.

Oni koji uzgajaju samo nekoliko grla ne mogu biti konkurentni, stoga je nužno odrediti novu donju granicu za poticaje. Možda bi to uzgajivače potaknulo na udruživanje. Mlinari nemaju interesa za dogovor s proizvođačima pšenice o količini za sijanje i okvirnoj cijeni. U interesu im je posijati što više pšenice da bi cijena bila što niža.

Usitnjeno zemljište problem je o kojem se godinama govori, ali na njegovu se okrupnjivanju, nažalost, nije mnogo napravilo. Nedavno donesen Zakon o poljoprivrednom zemljištu, kojim se želi natjerati one koji ne obrađuju zemlju da je iznajme, misli Stipan Bilić, neće polučiti željene učinke. Problem tog zakona jest duljina zakupa. Treba bilo uvesti dugogodišnje koncesije da bi se potencijalne zakupce potaknulo na ulaganje. Dobar primjer kako to može dobro funkcionirati jest Italija, gdje je pola poljoprivrednih površina koje se obrađuju u vlasništvu ljudi koji žive u gradu. Nedostatak je tog zakona što su za zakup zemljišta nadležne lokalne samouprave, što znači da sada imamo više od 500 različitih strategija poljoprivredne politike.

Jednako kao što država bez iznimke potiče sve, pa i male poljoprivrednike, tako ne provodi vlastiti zakon prema kojem bi se najvećim proizvođačima trebali smanjiti poticaji u određenom postotku. Odredba koja govori da se svim poljoprivrednim gospodarstvima s više od 78 tisuća kuna poticaja treba obračunavati degresivna stopa od četiri posto izglašovana je još 2005., ali ostala je samo mrtvo slovo na papiru. Četiri posto od ukupno dobivenih poticaja do sada nije oduzeto nijednom velikom proizvođaču. Za vrijeme Pankretićeva ministarstva čak se jedno vrijeme razmišljalo i o 35-postotnoj degresivnoj stopi, no ubrzo su aktivirane vruće linije na relaciji direktora velikih poduzeća – ministar, pa se i od toga odustalo. S obzirom na to da uvođenje degresivne stope zahtijeva Europska komisija, ona će se ipak morati početi primjenjivati.

Pitanje je, doduše, koliki će učinak imati uvođenje takve stope i hoće li ona omogućiti ravnomjerniji razvoj hrvatskog agrara. U Hrvatskom seljačkom savezu (HSS-u) nisu protiv primjene, ali misle da treba vidjeti kako je, u kojem postotku i za koje kulture treba uvesti. Posebno upozoravaju da treba razmotriti i mjere protiv fiktivnog usitnjavanja gospodarstva. Primjerice, postavi li se ograničenje za degresivnu stopu iznad 200 hektara, a netko ima 300, članovi poljoprivrednoga gospodarstva možda će ga podijeliti na dva dijela, pa će tako biti ispod tražene granice od 200 hektara.

Tom triku, uostalom, pribjegli su mnogi kad je Račanova vlast uvela degresivnu stopu. Inače, Hrvati, majstori u pronalaženju rupa u zakonu, i na druge načine pokušavaju izvršiti politiku poticaja. Nije rijetko da siju samo dio poljoprivrednih površina za koje dobivaju poticaje, a s obzirom na to da inspektor ne stignu prekontrolirati sve zasijane površine, mnogi se izvuku s takvom prijevarom. Budući da nisu uložili u sjeme i zaštitna sredstva, njihova zarada znatno je veća od onih koji zasijaju sve površine.

Slična je situacija i s bespovratnim sredstvima koje seljaci dobiju od države za kapitalna ulaganja. Fiktivni računi podneseni za kapitalna ulaganja nisu rijetko. Jedan od razloga neučinkovitosti domaćih proizvodnje zasigurno je i nedostatak edukacije i želje za učenjem. Nepoštovanje plodoreda, nerad, šlamperaj, kaže Draženka Gutzmir, pročelnica Hrvatskog zavoda za poljoprivredno savjetodavnu službu Osječko-baranjske županije, često su uzrok manjih prinosa hrvatskih poljoprivrednika.

Iako mi organiziramo brojna predavanja kojima nastojimo pomoći seljacima, interes za njih vrlo je malen. Često na njih dođu samo dvojica ili trojica poljoprivrednika. Mnogi od njih uopće ne izračunavaju strukturu troškova i ignoriraju naše kalkulacije.