CRKVA I OGLAŠAVANJE Neki novi trendovi pušu crkvenim hodnicima

Umjesto da inzistiraju na neradnoj nedjelji, crkvenim bi ocima u Hrvatskoj možda bilo korisnije da se povedu za svojim zapadnjačkim kolegama i svoje djelovanje približe mladima na inovativan i kreativni način. Ili barem za Vatikanom, te pokrenu umrežavanje na nekom od socijalnih portala poput Tweetera ili Facebooka.

Ova crkva je sranje. Zlo mi je od ove crkve.’ Hmmm? Tko bi drugi mogao biti autor ovih rečenica nego sâm Sotona. I, uistinu, na plakatima obješenim na stupove u Detroitu te izjave potpisuje nitko drugi doli čelno biće iz drugoga svijeta u kojem će cijelu vječnost gorjeti grešnici. Naravno, jasno je da se Sotona nije spustio na zemlju i zakupio medijski prostor na ulicama toga američkoga grada, već je to zacijelo rad marketinških stručnjaka. Ali, vjernika ili nevjernika? Upravo je taj pristup učinio marketinšku kampanju crkve Metro South kontroverznom, ali, opet, logičnom.

Naime, za razliku od dosadašnjih crkvenih ‘izleta’ u svijet oglašavanja u kojima se lik Isusa, blažena izraza lica, koristi kao motivator dolazak na nedjeljnu misu, čelnici Metro South crkve odlučili su svojim sljedbenicima ili, onima koji to planiraju postati, na slikovit način opisati kako je njihova ‘podružnica’ toliko dobra da je prezire Sotona.

I izgleda da je poruka ‘upalila’. Na plakatima je sitnim slovima ispisano ime internetske stranice satanhatesmetro.com na kojoj korisnici mogu otkriti zašto se Sotona toliko užasava Metro South crkve. U samo dva dana stranicu je posjetilo čak sedam tisuća znatiželjnika koji su mogli pročitati poruke poput one da ih Bog voli i ima divne planove za njihov život i pogledati video ‘The Devil Sucks’. Na pitanje upućeno pastoru crkve Adamu Dorblandu čemu ta kampanja odgovorio je kako Isus želi da njegovi sljedbenici budu kreativni i koriste se bilo kakvim alatima ne bi li privukli što veći broj sljedbenika.

I, zaista, nije li cilj svake crkve privući što veći broj vjernika u svoje stado? Kad su se već silni marketinški alati pokazali učinkovitima u privlačenju potrošača na korištenje proizvoda ili usluga, zašto ne bi bili uspješni i u promociji vjerskih institucija? Konzervativci će reći da to nema nikakvog efekta, pomisliti da se lik Isusa i biblijske družine ne bi trebali biti prodavati nekom mediju po cijeni oglasnog prostora uz kakav agencijski popust ili, nedajbože, popust na količinu, a i da takav pristup publici degradira položaj crkve u društvu. O.K., možda bi bilo teško zamisliti plakat koji promovira liturgiju tik do reklame za Michelinove gume ili vikend – akciju u Konzumu, ali možda ne bi trebalo ni biti posve isključiv. Stvari valja pojednostaviti.

Dakle, u Hrvatskoj rad Crkve u najvećoj mjeri financiraju obveznici proračuna bez obzira kojoj vjeri pripadali, a iznos se približava opakoj cifri od 300 milijuna kuna od kojeg minimalni ili nikakvi iznosi ne odlaze na klasično oglašavanje. Neki smatraju da je to u redu, dok je drugima suludo, posebno uzme li se u obzir da državni monopolisti poput HEP-a koje financiraju isti ti potrošači imaju potrebu oglašavati svoje proizvode ili usluge (iako su bez konkurencije) ili pak sponzorirati niz sportskih natjecanja. Ako nikome nije sporno da Dinamovi igrači na dresu imaju logotip HEP-a, zašto bi se dvojilo oko toga da se u reklamnim blokovima ili uz au-

Da ideja o svrstavanju crkve uz bok oglašivačima iz poslovnog sektora nije nimalo promašena, pokazuju primjeri marketinških kampanja koje su se zaredale posljednjih nekoliko godina, ali i sve veći broj organizacija kojima je cilj pomoći crkvi da vrati ugled ili da ojača svoj brend.

Tako je, primjerice, na portalu churchsolution-smag.com objavljen tekst da živimo u vrijeme kada crkveni marketing više nije oksimoron. Njihova je teza da se i crkvi, poput bilo kojeg drugog proizvoda ili usluge na tržištu, mogu pridružiti elementi marketinškog miksa, poznata 4P (cijena, lokacija, promocija, proizvod). Kao što tvrde, iako crkva u tradicionalnom smislu ne prodaje ništa (osim cjenika za specijalne prilike poput vjenčanja, krstitki i sličnoga), jer su njene usluge (ispovijedi, mise) dostupne svakome za nula kuna, ona jest proizvod. Svaki župnik, primjerice, mora znati kako svoju crkvu učiniti jedinstvenom na tržištu, odnosno učiniti je poželjnom ili ponuditi dovoljno dobre razloge da je narod posjećuje.

Jednako kao što je, u poslovnom smislu, lokacija mjesto na kojemu kupci mogu pronaći svoje proizvode ili usluge, tako je i sam crkveni objekt mjesto u koje korisnici dolaze po svoju duhovnu dozu, a pravi će znalci nastojati crkvu proširiti izvan zidina, odnosno proširiti svoj distribucijski kanal. Cijena je element oko kojeg bi se dalo raspravljati, ali bez obzira na to koliko neki tvrdili da crkva košta ili, pak, tvrdili da je posve besplatan, prava je istina da ako ništa drugo korisnici (vjernici) troše svoje vrijeme i žele dobiti nešto zauzvrat.

I, na kraju, dolazi se do elementa promocije koja, u teoriji, sadrži i klasično oglašavanje, odnose s javnošću, promociju na mjestu prodaje te onu od usta do usta.

Kad se malo bolje promotri, sve crkve svijeta već desetljećima prakticiraju spomenute elemente. Naime, crkveni službenici koji primaju plaću obavljajući funkciju sluga Božjih imaju zadatak provoditi strategije PR među publikom, promocijom na licu mjesta (liturgijska i slična slavlj), nastoje zadržati postojeće sljedbenike, prenošenje riječi Božje nije ništa drugo nego marketing od usta do usta. Izgleda da se jedino kopija lome oko tog prvog elementa, klasičnog oglašavanja, jer iz nekog razloga još nije sasvim prihvatljivo lik Djevice ili Isusa vidjeti u novinama ili slušati svećenike u komercijalnim blokovima između omiljenih serija.

Legitimno je i pomisliti da bi ateisti ili pripadnici druge vjere kršćanske reklame mogli doživjeti kao ometanje njihova privatnog prostora, ali, ruku na srce, takve metode privlačenja korisnika po mnogočemu su uspješnije od dosadašnjih napora da se mlađe ljude vrati u crkvu.

Dakle, umjesto da iznose stroge stavove poput inzistiranju na neradnoj nedjelji ili da kritiziraju svjetovne vlasti, crkvenim bi ocima u Hrvatskoj možda bilo korisnije da se povežu za zapadnjačkim kolegama i svoje djelovanje približe mladima na inovativan i kreativni način. Ako ništa drugo, neka se povežu za iskustvom iskustvenijih, za Vatikanom, te pokrenu umrežavanje na nekom od socijalnih portala poput Tweetera ili Facebooka.